GODINA SE BLIŽI KRAJU A LJUDI ŽURE I ŽMIRE
Piše: Sonja Sabol
Mnogo toga se dogodi u jednoj godini, nešto naučimo, nešto izgubimo, spoznamo i dobijemo. Ponekad je tih 365 dana malo ali zapravo brojke su izmišljene kako bi svemir bolje i pravednije funkcionirao.
Stalno negdje žurimo, nekada je to bez cilja i fokusa, pretežno izgubljeni zbog loših ljudi, loših kava i loših cigara. Proklet je i onaj gore koji nam šalje znakove, kudi nas i ispravlja kada nismo u pravu. Život je zagonetan u svakom smislu te riječi.
Treba živjeti bez očekivanja, onako ludo, svjetski, sa dušom, onako prokleto u boli i osmjehu. Treba slušati ljude ne samo bezobzirno okrenuti leđa, bolesnima biti na dužnosti jer kada nema zdravlja nema ničega. Nema prijatelja, nema potpore, nema ljubavi.
Ljudi žure i žmire kao slijepci na ovoj zemlji. Miševi u laboratoriju nisu toliko slijepi kao što su ljudi, jer kako onda definirati to što čovjek ne živi emociju?
Imamo vremena ali vremena je uvijek malo. Onda kada nam treba, vrijeme odlazi kao protok informacija koje nam ulaze u glavu, tjeraju nas da poludimo do kraja.
Kada stane čovjek vidi kako je zapravo vrijeme nepovratno, što se dogodi u jednoj godini, zauvijek ostane u toj godini. Ma što god to bilo, bolest, sreća, ljubav, rođenje, smrt. Zapisan djelić u vremenu jedne godine, 365 dana.
Spoznati znači shvatiti da se sve odvija fluidno, mi ne možemo određivat ali možemo sami sebi ukazati na greške, isto tako ne možemo zaustaviti nešto što se mora dogoditi. Bog je jedina sila koja ima moć viđenja, razaranja, pobjede i poraza. Ta sila u nama pobuđuje čovjeka koji se na kraju bori sa životom.
Životu se treba predati, jedino tako borba prestaje biti borba. Loši ljudi se odmaknu iz naše neposredne blizine, loša kava postane bolja, makar morali otići u drugi kafić, dok cigarete možda prestanemo kupovati.
Loše navike, obrasci ponašanja i sve ono što nas na kraju definira postaje opseg traganja u nama. Sve je zapravo u nama, spremno čeka nove zadatke od onoga gore…
I zaista kada prođe godina uvijek nas nekako ostavlja zamišljenima, ali ne s mnogo pitanja, već s onim sjetnim licem koje traži sreću, ljubav i radost iznova. Za buduće dane, ljude, ljubavi, pobjede i za življenje ovog veličanstvenog života.
Za idućih 365 dana u godini, za nove početke i uspjehe. Jer što su ljudi negoli putnici u vremenu. Vrijeme nam pokazuje put, definira našu bit, bitak i samo biće. Na kraju priče, za kraj godine šalicu kave zamijenimo sa čašom šampanjca, na taj način slavimo sebe i život. Na trenutak svijet postane bolji.