EKSKLUZIVAN INTERVJU – ANEZI

Piše: Sonja Sabol

Foto: Anezin privatni album i Mario Drausnik

ŽIVOTNI STADIJ POVLAČI KONCEPT PITANJA A ODGOVORI POSTAJU ODABIRI

Anezi pjevačica, skladateljica i autorica pjesama samo za naš portal otkriva sve ono što možda drugima još uvijek nije. Kako su tekla pitanja tako je i sama Anezi ostala zatečena s pokojim jer kad kad nas sasvim obična pitanja izbace iz cipela, svojevrsna psihologija rekli bi!

Profesionalno bavljenje glazbom započeli ste u tridesetoj godini. Nalazili ste svoj put i našli ga. Kako je sve krenulo?

Točnije snimanje pjesama i u tom smislu javnu glazbenu karijeru sam započela u tridesetoj, ali profesionalno se bavim pjevanjem od sedamnaeste godine. Zapravo taj glazbeni put je našao mene. Od kad sam u djetinjstvu skužila da znam pjevati htjela sam biti samo pjevačica, a kada sam imala sedamnaest jedan je lokalni muzičar došao do mojih roditelja u Vrsar tražeći „talentiranu malu“ da radi s njim. Tako je krenulo. Kada sam nakon dvije godine s njim prekinula suradnju, onda je opet drugi muzičar došao do moje roditeljske kuće tražeći me za suradnju. Tako se nastavilo. Snimanje pjesama je počelo kasno jer prije nije bilo adekvatne obiteljske podrške za to. Pored toga, uljuljkala sam se u taj komfor konstantnog pjevanja u turističkim sezonama i nešto van njih. Zbog toga što sam voljela taj život. Paralelno, uvijek sam bila dobra u školi, pa je gimnazija logično vodila ka ozbiljnom, pravnom, fakultetu, ali već nakon završene prve godine nešto mi je reklo da nije to ipak to. S jedne strane mi je kroz odrastanje bilo „nametnuto“ da je fakultet jako bitan, a s druge da pjevanje nije „pravi“ posao. Srce me vuklo pjevanju, a razum je bio „isprogramiran“ na druge postavke.

Foto: Mario Drausnik

Trebalo je vremena da shvatim što mi se dešava, da se sama riješim tih obrazaca i krenem slijediti samo ljubav. Tu se kroz te dvadesete provlačila želja da jednom krenem snimati i svoje pjesme. S godinama sam prestala biti dijete i ojačala sam, pa je izostanak kolektivnog obiteljskog razumijevanja bio lakše podnošljiv, jer ljubav prema tom poslu je bila jača, a i želja prema toj nekoj stepenici više je postala jako izražena. Na kraju su se neki i priključili u taj vlak podrške, a iz ove perspektive reći ću da je ona jako bitna i koliko god da si jak, nedostatak iste te na kraju usporava. Ipak, odlučila sam prije preseljenja u Zagreb završiti na kraju upravno pravo pa sam se vratila na fakultet. Bila je to neka odgovornost prema dovršenju započetog. Nakon diplome, preselila sam iz Rijeke u Zagreb i tako je krenulo ozbiljnije s glazbom. Iako, ljeta uvijek provodim u svom najdražem Vrsaru.

U kakvom smjeru sada trenutno teče vaša karijera, i s čime ste do sada najponosniji?

Najponosnija sam što sam potpuno sama, neovisno o ikome probila svoje ime u širi hrvatski medijski prostor. Naravno ta neovisnost je imala cijenu riskantnog zaobilaznog puta kroz realityje. Taj put ne bi preporučila 99% ljudi, jer morate imati unikatne osobine da kroz to ostanete i kasnije u javnosti, plus sreće da vas ne zakači neka veća nesreća kroz to. Vjerovala sam da ću po izlasku iz showa uspjeti ostati u javnosti i postepeno graditi pjevački imidž. I eto, tko ne riskira ne profitira. 80% svojih showbiz kontakata vučem iz činjenice da sam bila u realityju. Međutim, to je bila prvotna želja i fokus te samo temelj za daljnje djelovanje koje je u tijeku. Sve je uvelike zakočila korona, ali ona s druge strane radi neki „reset“ u showbiz industriji koji meni odgovara. Hajdemo reći da će se sve morati vratiti na „tvorničke postavke“, koliko god se neki tome opirali, a to onda ostavlja malog prostora „malim ljudima“ koji su došli samostalno sa strane poput mene. Ono što je sada moj smjer u glazbenoj karijeri, nakon prvog albuma, koji je bio album kroz koji sam tražila svoj zvuk, je ustabiliti se s aranžmanima u elektro-pop žanru. Naime, mišljenja sam da sam bunila glazbenu publiku, jer je bilo popa, acoustic popa, elektro-popa, dance-a. Međutim, kada ste dijete 90-ih, pa volite zabavni pop, s druge strane i plesnu dance glazbu, a s treće kasnije provedete preko desetljeće u gažiranju di dobro pokrivate sve žanrove, e onda se teško nakon svega odmah pronaći kod snimanja pjesama u samo jednom smjeru. Ali imala sam prilike shvatiti kroz taj proces da je za mene kao pjevačicu najbolji elektro-pop. Dakle, smjer je držati se tog smjera. Plus, moliti Boga da mi da inspiracije da napišem super pjesmu ili sreće da mi netko pošalje super pjesmu. Na žalost, općenito je velika kriza pjesama i autora u pop glazbi. Teško se tu izdvojiti u masi, a da vam ne pričam što je sve još potrebno da pjesmu „progurate“ do neke veće publike. Najlakše je snimiti pjesmu. Najteže je što onda s njom. Pored svega snimat ću na njemačkom jeziku neke svoje pjesme a i od drugih autora. Vidjet ćemo gdje će me to sve odvesti.

Foto: Mario Drausnik

S obzirom na to da je scena javna sfera i uključeni su mediji, pridajete li pomno pažnju kada je riječ vašem nastupu i pojavljivanju?

Ne pridajem. Poprilično sam spontana. Zapravo ta neka neposrednost, otvorenost i odsustvo, da pristojno kažem, glumatanja i jest neki moj zaštitnički znak.

Vaša pjesma „100 je razloga“ opisuje ženski karakter i stav prema lošem odabiru muškarca. U kojoj se vašoj pjesmi možete najviše pronaći do sada?

Tako ste ju vi doživjeli i dobro, jer napisana je da može opisivati i taj partnerski ljubavni odnos ali i svaki drugi. Međutim, ja za ozbiljan odnos ne biram lošeg muškarca, tako da u mom slučaju ta ozbiljna pjesma opisuje jedan od najtežih odnosa u mom životu ali je van partnerske ljubavne sfere. No, ne bi otkrivala o kakvom se odnosu radi, budući da je to moja najosobnija pjesma do sada. Po njoj sam nazvala svoj dvostruki album prvijenac, a bilo mi je i jako emotivno izvesti ju uživo s orkestrom u izravnom prijenosu HRT-a na festivalu „Večeri dalmatinske šansone“, prošlo ljeto u Šibeniku. Najviše se mogu pronaći u pjesmama na kojima je i moj autorski ili koautorski potpis, pa je to uz „100 je razloga“ i: „Pokaži mi put“ – u kojoj pišem o svojoj viziji ljubavi ; „Volim te“ – u kojoj opisujem što je za mene prava ljubav prema nekome; „Da l` se sjetiš ikada?“ – koju sam davno napisala u tzv. ljubavnoj nostalgiji;  „Samo najbolje želim ti“ – koja opisuje moj stav kod prekida veza; „Radoznala budalo“ koja opisuje jednu moju `ljubavnu` priču; „Pravi put“ – koja govori o mom stavu da je put ljubavi pravi put kroz život. Na albumu su još tri pjesme poznatog autora iz grupe Colonia, Borisa Đurđevića. „Savršeni“ i „Nepozvan gost“ su tematski pjesme iza kojih stojim i u kojima se nalazim, a „Srce nema raspored“ je pjesma koja opisuje moje avanturističke životne periode i karakter alfa-ženke, budući da ja, atipično za žene, jako kriterijski odvajam muškarce za ozbiljne i neozbiljne veze. Ali ti povremeni avanturistički dani su iza mene i ne fale mi. Jednostavno iza 34. godine sam se u potpunosti produhovila. Stasala sam u pravu ženu, koja ne želi da joj dječarci vrše distrakciju od ionako rijetkih pravih muškaraca. Ne vode me više ni povremeno ti avanturistički nagoni. Ali da se vratim na pjesme. Naposljetku, pjesama u kojoj ima najmanje mene je pjesma „Opa E“, ali opet ima mene u smislu satire i u konačnici tog stava vjernosti prema voljenom muškarcu. Bilo je jako zabavno za potrebe te priče u spotu rekreirati moj alter-ego, glupu plavušu „Pipi“. 

Um i srce u današnjem svijetu koji je izazov za nove generacije, a težak za nas koji smo u „ozbiljnijim“ godinama. Kako opstati a da ne posrnemo u loš odnos?

Mislim da je za nas u „ozbiljnijim“ godinama ipak to lakši izazov, jer ako do sada nismo naučili balansirati unutar sebe, te prepoznavati i kočiti svoje loše osobine i nagone… Onda teško da ćemo ikada. Nove generacije nemaju taj luksuz da bez povećala društvenih mreža prave greške. Inače, dvadesete su jako krhke godine. Za mene jako precijenjene, jer su varljive i lakše podložne greškama. Na kraju je relativno jednostavno opstati. Treba se samo držati pravih vrijednosti, a ne odavati se krivima. Doduše, kušnje su na svakom koraku. Zato i jesam odgovorila „relativno“ jednostavno, hehe…

Koju ste najvažniju lekciju do sada naučili? Jedna koje se pridržavate.

Materijalisti će reći da sam budala i da ću naučiti da je novac glavni, međutim, ja se zaista pridržavam onoga što imam istetovirano ispod lijeve ruke, jer je ona od srca, a to je 5 životnih načela po kojima nastojim živjeti. Pridržavam se stalno tog prvog načela: „Živjeti ljubav jedini je pravi put.“. Dakle, voli, nemoj mrziti, oprosti, suzbijaj loše nagone, ne biraj materiju ispred ljubavi, itd. To načelo me nebrojeno puta uvjerilo da tako i treba živjeti, jer se stvori puno istinskih nagrada iz njega. Zbog njega mislim da ni jedna lekcija u mom životu nije bila užasno bolna, već konstruktivna, jer što je učinjeno iz ljubavi je dobro učinjeno, bez obzira kakav bio ishod. Onda, drugo načelo je „Gdje ima svijetla, treba biti i tame“, a to se tiče lekcije balansiranja kroz život. Treće je: „Padamo da bi se naučili dizati.“, a to je da se nakon svakog pada pitamo koja je lekcija i naučimo ju, jer ništa nije slučajno. Bol pri padu je sastavni dio života, ali je patnja stvar izbora. Zatim, „Kako siješ tako žanješ“ koja je vezana za uzrok i posljedicu, tj. karmička je. U konačnici: „Zatraži, vjeruj, primi.“ mi je najteže načelo u primjeni, jer iako ga kužim već preko 13 godina koliko i imam tu tetovažu, i dan danas učim o njemu. Nekada uspijem, a nekada posrnem. Ona se tiče treninga naše glave i preciznog usmjeravanja naših misli i osjećaja u skladu s našim željama, kako bi se one u konačnici i ostvarile.

Od malena ste hajde da tako kažem u svijetu glazbe, privatno ste pohađali satove klavira, što znači kako je bilo samo pitanje vremena kada će se stvoriti novo mjesto pod nebom za novu zvijezdu… Što bi Vi rekli o tome?

Od malena sam u tome ali ja sebe ne bi nikada nazvala nekim muzičarem, u smislu većeg poznavanja instrumenata i teorije glazbe. To je kod mene dosta bazično. Prvenstveno sam pjevačica po prirodi, glavni vokal. Nikada nisam imala želju naučiti svirati dok pjevam, jer me to jako koči u prisutnosti na pozornici, tj. ubija mi „stage presence“. Što se mjesta pod zvjezdanim nebom tiče, kažem da ga je jako malo jer je tamo već jako puno zvijezda. Svatko štiti svoje postojeće mjesto, a i oni koji imaju koristi od te zvijezde. Postavlja se i pitanje koliko je netko rođen pod sretnom zvijezdom?! Ja baš i nisam kada je put na estradno nebo u pitanju. Teško se tu probiti i ustabiliti. Međutim, ja ću vama kazati što je mojoj mami rekla jedna žena kada me gledala kako nastupam: „Ne brinite se gospođo, ne može se Sunce vječno rukama sakrivati.“. Polako, jer sve je kako treba biti. Točno znam i obrazložiti zašto. Ali, to je neka druga tema.

Estrada, svatko ima svoj tzv. teritorij, no što je najzagonetnije u svijetu scene? Prijateljstva su rijetka, površna i trenutna, što ostaje?

Najzagonetnije u svijetu scene je razotkriti kakva se osoba krije zapravo iza određenog lica, te tko je sve i zbog čega zapravo oko tog lica. Da, rijetka su prava prijateljstva, ali nađe se i toga. No, o tome nećete često čitati. Oni koji se puno naslikavaju zajedno, znaju više biti površni i trenutni. Pa, ostaje uvijek gledati svoja posla, haha.   

Anezi sada, tko je ona? Osim pjevačke karijere, osobna strana, vaše vlastito ja bez svijetla reflektora?

Da vam budem iskrena zatekli ste me s ovim pitanjem u jednom vrlo posebnom stadiju života. Tragam za svojim istinskim smislom i mislim da sam na dobrom tragu. Pjevanje je jedno od mojih najvećih ljubavi, da, ali ja sam puno više od pjevačice, jer je moja osobnost vrlo kompleksna, vrijednosti su mi vrlo istančane i ja mogu, ako hoću, dati ljudima puno više od same pjesme. Mogu im dati i cijelu sebe. Iako, znaju mi prilaziti ljudi ili mi pisati da sam ih već nekom svojom izjavom ili stavom potakla ili promijenila na nešto dobro, ali to nije bilo na potpuno svjesnoj razini s moje strane. Sada se pitam kako to sve svjesno ukomponirati za dalje?! Ali, da ne ulazim u analizu onoga što još ni sama nisam izanalizirala, reći ću vam da sam bez svijetla reflektora jedna skromna žena, hipersenzibilna na okolinu, vrlo introspektivna, osoba jako ega, ali onog zdravog „ja“ koji ne da na sebe, a nezdravi ego uvijek nastojim prepoznati i korigirati u zdravi… Zatim, osoba koja voli ljude ali voli i samoću i često se zabavlja sama sa svojim mislima, itd. Međutim, možda najjača osobina koja me određuje, a koja se ne kuži na prvu dok ne porazgovaraš sa mnom ili ne popratiš dublje neke moje intervjue ili tekstove je ta da sam ja istinski duhovnjak. Materija me ne može dovoljno motivirati na nešto. Naravno da je novac bitan, jer čim ti je duh u ljudskom tijelu ti si ograničen materijom, ali duh se ne može razvijati ako je fokusiran samo na materijalno, štoviše tu zna stagnirati ili propadati. Duh raste iz boli, patnje, borbe… I zato sam zahvalna na svim svojim tzv. „neuspjesima“, jer su oni bili samo putokazi do pravog puta mog punog potencijala. Mislim da sam tek sada istinski spremna primiti i prepoznati pravu radost. I u poslu i u privatnom životu za mene je radost potpunost u drugom biću. Za tako nešto trebaš prvo postati potpun sa samim sobom. 

Ova godina je tek započela svoja poglavlja, jeste li spremili listu ”To do” želja za ovu godinu?

Uvijek na početku godine napravim „To do“ listu jer misli želja uvijek negdje lete i znam koliko je bitno uloviti ih „na papiru“ kako bi se mogli fokusirati na njih. Ali kao što sam rekla, zatekli ste me u jednom vrlo specifičnom razdoblju života. Znate kako kažu: „Pazi što želiš da ti se ne bi i ostvarilo.“. Tako da, spremila sam pola liste, ali ne još i cijelu, hehe.

Na kraju, ono najvažnije jest koliko radimo na sebi bez obzira na struku, hobije, posao i ono što volimo. Osvijestiti sebe je najvažniji dio našeg puta, životnoga puta.

Anezi je to uradila vrlo uspješno.

Kada bi svi uspjeli osvijestiti dvije vrlo važne stvari-” tko smo i što smo”, život bi zasigurno bio ljepše mjesto za sve nas.