Predstavljanje publikacije „Izmisliti prostor: fragmentarna mapa“ udruge Metamedij u galeriji Novo

Foto: Boris Vincek

Udruga Metamedij i galerija Novo organizirali su predstavljanje publikacije „Izmisliti prostor: fragmentarna mapa (inovativnih) suvremenih kulturnih i umjetničkih praksi u Istri nakon 2000.“ koje je održano u petak, 16. veljače u pulskoj galeriji Novo. Kao što je na početku prezentacije kazala moderatorica Marijeta Bradić, riječ je o rezultatu projekta koji je od 2020. godine provodila udruga Metamedij u suradnji s kustosicom Brankom Benčić. Na predstavljanju su osim nje govorili i Matija Debeljuh, Marino Jurcan, Mladen Lučić, Robert Pauletta i Tina Širec Džodan. Sama publikacija sastoji od tekstova nastalih u sklopu istraživanja subjekata (organizacija, festivala, manifestacija, umjetnika i kulturnih djelatnika) koji su djelovali u Istri 2000-ih u području suvremenih, inovativnih umjetničkih praksi.

– Tekstovi su preoblikovani transkripti intervjua koje su provodile naše vanjske suradnice Marta Baradić, Sabina Softić, Ana Fornažar i kolega iz udruge Metamedij Boris Vincek. Osim intervjua ovu publikaciju uokviruju i stručni tekst Branke Benčić koja kontekstualizira cijelo istraživanje i tekst Miljenke Buljević na kraju, koja se osvrnula na potrebu bilježenja, dokumentiranja i arhiviranja ovakvih praksi nezavisne kulture, kazala je Bradić i predstavila govornike te predala riječ Branki Benčić.

Ona se zahvalila svima uključenima koji su prihvatili njenu ideju da pokušaju usmenom predajom osvježiti sjećanja i zabilježiti što se u tom periodu dešavalo pogotovo u tom trenutku kada im se organizacijski sustav koji se tiče galerija počeo raspadati pred očima.

– Iako se moje poglavlje zove kontekst – pravi je kontekst da ga zapravo nije bilo. Upravo je njegovo stvaranje ono što je dalo naslov ovoj publikaciji – Izmisliti prostor – jer smo kroz naš rad krčili prostor za suvremenu umjetnost. Mislim da je u tom trenutku nestajanja tog važnog prostora MMC-a Luka bilo važno osvrnuti se na cijeli taj kulturni krajolik u Puli, ali i šire u Istri, kazala je Benčić. Bradić je potom upitala Paulettu da se osvrne na period od 80-ih do prvog desetljeća 2000-ih – odnosno koji su prostori u tom kontekstu bili važni i presudni te koje bi inicijative istaknuo.

Pauletta je odgovorio da se o 80-im dosta pisalo tako da je taj period poznat.

– Rekao bih da je taj novi val, kako glazbeni tako i društveni, s nekim pozitivizmom i optimizmom koji je nastupio u našim krajevima preliven iz centara do nas u Pulu i provinciju. Tako smo cijela jedna generacija koji smo srednju školu završili kod karizmatičnog prof. Obrovca, nakon fakulteta koje smo završili u Firenci, Veneciji, Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Ljubljani… taj duh društvenog aktivizma preselili u Pulu. Stvorila se kritična masa obrazovanih umjetnika koji su mogli osnovati HDLU – odnosno organizaciju koja će zastupati naše interese. Tada je u 80-ima HDLU bio pokretačka snaga vraćanje umjetnosti u život grada. Osim HDLU- postojao je Salon koji se nalazio u Opatijskoj ulici koju je vodio gospodin Oto Širec  i to je bila jedina galerija koja je djelovala od 70-ih do poslije 80-ih. Nešto kasnije su se unutar gradske palače otvorile galerije Capitolium i Diana. Salon je tada funkcionirao kao što danas funkcionira MSUI. Naprosto je bio ondje da formalno bude, zastupljen na žalost sa samo jednim čovjekom i unutar ograničenog manevarskog prostora. Ono što osobno pamtim i što je oblikovalo mene i moju generaciju su bile neke vrlo značajne izložbe – izložba crteža Antuna Motike, izložba Ede Murtića iz zrele faze 70-ih godina te izložba pokojnog Rubija koji je tada predstavio s jednim konceptualnim radom – intervencijom u prostoru, kazao je Pauletta.

On je dodao da je HDLU od početka naišao na dobar prijem – bio je društveno prihvatljiv, a članovi su bili socijalno osviješteni i djelotvorni. Radili su mnoge akcije, aukcije, donacije i slične stvari, a za uzvrat su dobivali boje, prostore itd.

– HDLU je prvu malu galeriju u 80-ima imao u Kandlerovoj ulici, zatim smo se selili u kazalište i koristili se galerijom Vincent iz Kastva, potom smo se preselili u Water gallery u Robnoj kući, a tek negdje 2000. godine je HDLU-u ustupljen prostor koji je poslije postao MMC Luka. U to vrijeme, na koncu 90-ih godina, HDLU je bio vrlo aktivan i otvoren – počeo je surađivati s povjesničarima i kritičarima umjetnosti koji su dolazili iz Zagreba ili iz većih sredina. To je za HDLU bio jedan veliki poticaj i tada je svoj zenit dosegao s izložbom koja se zvala „Iskorak“ i koja je označila kvalitetniji i pošteniji odnos umjetnika prema vlastitom radu, prisjetio se Pauletta. On je dodao da se u 80-ima kultura odvijala i u kafićima kao što su Dok i Sax i koji su bili društveno žarište mladih. Ono što je također bilo važno u tom periodu je Oštarija Tours Francija Blaškovića koju su umjetnici pratili s plakatima i ostalim materijalima.

– Što se MMC-a Luke tiče htio bih samo reći da sam bio pet godina njen voditelj i jedna od mojih primarnih zadaća bila je stvoriti dokumentaciju onoga što se tamo zbivalo. Ono što mi je žao jest što je nakon ukinuća iz MMC-a nestala dokumentacija, kazao je Pauletta.

Benčić se nadovezala i ustvrdila da su vrata MMC-a bila otvorena za rad mladih pa je i ona svoje prve izložbe radila u tom prostoru, a ponajviše ciklus izložbi Cinemaniac.

– Bilo je to mjesto u kojem smo se učili o javnim potrebama u kulturi, o pisanju natječaja, planiranju i projektiranju. Govorim iz pozicije uvodničara, ali i sudionika tih vremena koji je u tom prostoru napravio 60-ak izložbi i u ovom trenutku mogu reći da je šteta od zatvaranja tog prostora nemjerljiva, zaključila je Benčić.

Mladen Lučić je u svom govoru naveo da je baš krajem 90-ih godina češće počeo dolaziti u Istru i zatekao tu scenu koju su opisali Benčić i Pauletta.

– Ona je postojala, ali nije bila organizirana – bila je dosta sporadična i evidentno su nedostajale neke stvari koje su se tijekom vremena pokušale učiniti. Istra je imala jedan problem, a to je da je od 50-ih godina stagnirala – bila je kao Sputnik, pratilac onih glavnih događanja koji su se dešavali u centrima kao što su Zagreb, Split i Rijeka. Mislim da se krajem 90-ih desio taj jedan pomak kada je stasala jedna nova generacija čiji su prethodnici bili Pauletta, Šumonja, Čakić, Sardoz i ekipa koja je probila Učku pa je pojačan interes iz ostalih krajeva Hrvatske prema onom što se dešavalo u Istri. To je ta ekipa u kojoj su bili Šarić, Debeljuh i drugi umjetnici koji su krenuli s novim medijima. To je u Zagrebu bilo dobro prihvaćeno, a ja sam tada dosta radio skupnih izložbi na koje sam ih pozivao. Nadalje tada se pojavio i Labin Art Express kojem sam 1992. godine organizirao prvo službeno predstavljanje u MSU-u. Tada je krenula i tzv. izvaninstitucionalna scena, a Dean Zahtila je bio jedan od prvih koji je skužio priču i odmah upregnuo europske fondove te temeljito i sustavno vodio tu udrugu i dosta je uspio, a da mu je uspio i Podzemni grad tko zna gdje bi mu bio kraj. Da se vratim na priču 90-ih, u Istri nije mnogo toga funkcioniralo na način kako je to funkcioniralo 2000-ih koje su po mom sudu bile najproduktivnije, najjače i najbolje te da je ono što danas imamo spušteno znatno ispod te matrice – kao što nema MMC-a Luke koja je bila fenomenalna, MSUI koji je zamišljen na jedan način, a funkcionira na drugi pa ne može pratiti sve što mora. Dvoje zaposlenih ljudi je za jedan muzej smiješno, no za opće pitanje tog muzeja trebala bi jedna zasebna tribina. Kulturna je sramota da se jedna institucija otvori i da nitko o njoj ne brine. U zagrebačkom MSU-u gdje sam bio kustos uspio sam organizirati izložbe Silva Šarića, Alena Floričića i Đanina Božića te što mi je bilo posebno drago – Šikuti Machine, kazao je Lučić.

Tina Širec Džodan pričala je o projektu Ars Attack u kojem je sudjelovala, koji je bio njegov cilj i zašto se ugasio nakon nekoliko izdanja.

– Radilo se o ideji koja je imala puno potencijal, a inicijatorica cijelog projekta bila je Gorka Ostojić Cvajner. Prvi Ars Attack je bio 2002. godine, dakle prije više od 20 godina, a krajnja ideja je bila da se prije svega napravi baza podataka koja bi se bavila studentima likovnih akademija. Morali smo se ograničit s kojim godištem ćemo se baviti i odabrali smo studente koji su sa studijem počeli 90-ih godina. Na sva ta četiri Ars Attacka radile smo Gordana Trajković, Mara Vujić, Alina Carli i ja. Mi smo netom diplomirale, a Gorka nam je bila mentor u projektu jer je osnovna ideja bila da sve rade mladi. Samo istraživanje, obradu svih podataka izložbe tekstove i sve ostalo u kustoskom smislu smo radile nas četiri. Proces je dugo trajao, a uvjet je bio da se radi o studentima s područja Istarske županije koji su studirali diljem Europe, kazala je Širec Džodan i dodala da je nakon stvaranja baze podataka zadaća bila prezentirati radove studenata izložbom i katalogom. Tada se pozvalo i mlade dizajnere da sudjeluju u projektu pa je vizualni identitet prvo napravio Goran Velić, a kasnije se uključila Sonda. Projekt je kasnije trebao biti bijenalan s tematskim izložbama, no održane su još samo dvije. Ona je ustvrdila da je projekt stao zbog nekih razloga koji su bili nepredvidljivi, a između ostalog i zbog zdravstvenih problema mentorice te da bi bilo dobro ovakvu ili sličnu inicijativu ponoviti.

Matija Debeljuh je za početak istaknuo da jedan od rijetkih koji se sa studija u Splitu vratio u Istru i da mu se sviđalo ono što se u Puli zbivalo.

– Mi smo bili ti studenti koji su se vratili ne bi li s našim idejama i vizijama o umjetnosti mogli pokazati što smo naučili i stasat kao umjetnici. Kasnije se kroz godine kod mene pojavila ta potreba da u mjestu iz kojeg jesam – Vodnjan – pokrenem ono što danas zanate kao Apoteku  – prostor za suvremenu umjetnost. Intencija je bila stvoriti slobodan prostor u kojem će se moći rađati umjetnost. Što se suradnje s institucijama tiče, mi smo kao splitski studenti s našim video radovima imali uspjeha u Zagrebu pa je to nekako došlo i do Istre. Taj feedback je bio važan za daljnju suradnju po nekim projektima i izložbama, suradnja s MMC-om Luka, zatim Sajam knjige koji je pokrenuo festival Polis Jadran Europa. Glavna ideja je bila da se desi suradnja među nama umjetnicima – ne samo vizualnim jer je bilo tu i performera, plesača, glazbenika i redatelja. Po mom sudu, tada kao friško diplomirani umjetnik, vidio sam da se razvija ta suradnja, a tu moram spomenuti i Zavičajni muzej u Rovinju koji je tada radio meni zanimljive projekte, kazao je Debeljuh.

Moderatorica Bradić je potom od Marina Jurcana htjela doznati koja je važnost Rojca te o prepletanju glazbene scene i umjetnosti novih medija.

– Prvo ću o ispreplitanju glazbene scene s umjetničkom jer je prethodila Rojcu, a dobro se sjećam Jeseni u Doku kad je meni Pauletta bio već etablirani umjetnik, a ja kao srednjoškolac sam svirao u garage bandu s ekipom iz Spoonsa. Osnivanje udruga u 90-ima u Puli dolazila je iz potrebe za organizacijom glazbenih događaja koji su imali i popratne sadržaje. Nakon uspješnih Jeseni u Doku, Dražen Majić je pokrenuo program Paradise City i neke druge programe u Uljaniku koji su isto kombinirali alternativnu glazbu i predstavljanje umjetnika. Čini mi se da je to potaknulo ekipu iz Art & Musica koji su naglasak stavili na strip kulturu, grafite i skateboarding te sve što je vezano za urbanu kulturu mladih, a paralelno s time i Monte Paradiso festival. Mi smo negdje 1999. organizirali prvi Media Mediterranea festival i sva ta mreža poznanstava, ljudi, infrastrukture i know-howa nam je i omogućila da pokrenemo tu prvu ediciju. Sve te prve festivale smo organizirali u bivšim vojnim zonama koje su tada bile zapuštene  – od Marlere i Šišana, preko Valelunge i Monumenta sve do Barbarige. Osim preživljavanja u organizaciji tako velikih poduhvata podizanja festivala u prostorima koji za to nemaju uvjete nije nam bila namjera niti smo tada imali potrebu surađivati s nekim ustanovama. Uz te glazbene programe imali smo suradnje s VJ umjetnicima koji su tada radili u Flashu u kojem su se radile i web stranice, kazao je Jurcan.

On je dodao da su udruge u Puli su u tom vremenu bile fokusirane na organizaciju događaja dok su one u Zagrebu bile više angažirane u svom antirežimskom stavu.

– Kasnije smo se svi povezali kroz Clubture koji je doprinio u smislu razmjene informacija i poznavanja scene u drugim gradovima. Sam ulazak u Rojc je omogućio da se taj know-how proširi i da se stvori neka infrastruktura koja je možda potaknula neku slijedeću generaciju festivala kao što je bila FoPA ili rad Pulske grupe te AntiFa festival u organizaciji Monte Paradisa. Mi smo pokrenuli MMlab koji i danas djeluje kao program i koji smo provodili u sklopu našeg kluba gdje smo imali filmske večeri, razne radionice, glazbene programe izložbe itd., kazao je Jurcan.

Moderatorica Bradić je za kraj sve sugovornike upitala koji je njihov pogled na današnju scenu, kako ona izgleda u Puli i Istri te postoje li neke kolektivne inicijative ili svjedočimo svojevrsnoj fragmentaciji. Benčić je kazala da je važno sagledati koji nam je horizont i koja je moguća perspektiva.

– U tom smislu želim vam čestitati na ovom prostoru jer mislim da je užasno važno osvajanje novih prostora pogotovo za nove generacije. Isto tako, treba stvarati kontinuitet jer je Pula u stvari prostor totalnog diskontinuiteta kada se radi o vizualnim umjetnostima. Prave institucije nije bilo do osnivanja MSUI-a, a zbirka umjetnina Grada Pule još uvijek djeluje u okviru Upravnog odjela za kulturu Grada Pule. Prostor se razmrvio, ali mislim da je kulturna infrastruktura prilično razvijena. Samo radom, transferom znanja i dokumentiranjem ona može rasti tako da je jedini moj savjet svima onima koji tu rade i koji žele privući i razviti neku novu publiku i nove prostore znanja da moraju znati konceptualizirati i komunicirati ono što se radi. Situacija možda je kritična, ali dobra perspektiva može postojati, zaključila je Benčić.

Pauletta je kazao da mu nedostaje vidjeti to što njegove kolege umjetnici u Puli sada rade.

– U kulturi su stvari nepredvidljive – vi možete imati institucije, ali ako one ne funkcioniraju – uzalud. Kao što je Marino rekao, spontano se desilo da je bila Jesen u Doku koja se preselila u tvrđave, pa je došao Rojc i na kraju smo svi zahvaljujući Metamediji završili u ovoj knjizi. Žao mi je za taj muzej u kojem su upriličene tri Tu Smo izložbe i mislim da je to uz onaj Iskorak HDLU-a bile najviše što je Pula mogla postići. Strašno mi je žao da je to bestraga nestalo, kazao je Pauletta.

Lučić je napomenuo da budućnosti uvijek ima te da ima mlade ekipe umjetnika za koje možda još i ne znamo.

– Ono što znam je da scena postoji – uvijek je postojala kreativna manjina, a sada je samo pitanje koliko ta manjina u sebi ima snage da nešto izgura, jer situacija je takva od kada ja pamtim. Ništa se nije promijenilo od kada sam počeo raditi – nema novaca, par njih vuče to na svojim leđima, još uvijek se čeka lova od ministarstva, gradova i županija, ne znamo sami povući pare, nema marketinga, porezna politika je takva kava je itd. O tome smo pričali ne znam koliko puta i nikakve koristi od svih tih priča, tekstova i svega ostalog, kazao je Lučić. Širec Džodan se nadovezala na tu temu i pohvalila je rad galerije Novo s nadom da će privući neku novu publiku koja će se u njoj družiti. Sve galerije koje djeluju u Puli su ovisne o proračunskim novcima pa je riječ u tome koliko je tko vješt u pisanju natječaja.

Debeljuh je dodao da bi svi zajedno trebali više raspravljati i razgovarati te na ovakvim tribinama komunicirati probleme koji postoje i na koji način ih riješiti.

– Sada smo tu u jednoj novoj galeriji i mislim da je to jedna super inicijativa koja me na neki način i podsjeća na MMC Luku. Razmišljajući o tome, ali i o publikaciji koju ovdje predstavljamo, čini mi se da smo na dobrom putu da stvari budu još bolje, kazao je Debeljuh.

Jurcan je također izrazio optimizam i naglasio da je u vremenima kada se Metamedij formirala kao udruga pročelnik bio Eros Čakić.

– Tada je isto postojala neka cancel culture u smislu zabrane rave događaja i tehno glazbe općenito, pa nam je savjetovao da to ne radimo naokolo po tvrđavama i da u Rojcu možemo raditi što god želimo. To spominjem iz konteksta da mlade moramo puštati da rade ono što oni žele – i da pogriješe i da ih netko zabrani, da rade ono što ih je volja i da eksperimentiraju. Moramo stvoriti otvoreno okruženje, ne mora sve biti pristojno i politički korektno ili estetski savršeno, kazao je Jurcan i spomenuo primjer kada je mlađa ekipa u Rojcu htjela organizirati trap koncert koji bi privukao neku novu publiku, ali koordinacija im nije dala dozvolu za to. On je naglasio da ne smijemo ponavljati iste greške te pružiti priliku mladima da se dokažu. Isto tako, izrazio je želju da se nastavi rad na ovakvoj vrsti istraživanja jer je publikacija „Izmisliti prostor“ tek zagrebla površinu svega onog što se događalo od početka 2000-ih.

– Organizacije civilnog društva su podkapacitirane pa bi trebalo surađivati i sa samim akterima, a možda i sami financijeri prepoznaju taj segment kao dio neke važne arhive s obzirom da se radi o arhivi zajednice koja nije dovoljno obrađena, zaključio je Jurcan.