LJUDI NOVOG DOBA

Piše: Augusta Benčić Ivančin

Gotovo svako drugo dijete danas, ako ne već danas, onda sigurno od sutra, ima neurološki razvoj, ponašanje i način razmišljanja netipičan u uobičajenom društvu, sve ih je više dijagnosticiranih, no i dalje je velika većina nedijagnosticiranih. Što zbog inertnosti roditelja, što zbog inertnosti samog sustava. Pitanje je trebaju li nam uopće te dijagnoze na papiru? Trebamo li ih stavljati u naše okvire kada i sami vidimo da ti okviri više ne funkcioniraju?

Oduvijek su među nama. ODUVIJEK. Da nije njih, ne bismo danas živjeli u ovakvom svijetu. Je li to bolji ili gori svijet? Ima podjednako argumenata u korist obje teze tako da je priklanjanje jednoj samo izraz subjektivnih preferencija. Nekada smo ih zvali genijalcima ili luđacima, nekima smo digli spomenike, ali većinu smo ipak zatvorili u ludnice ili pokopali prerano.

Evolucija je naša tijela dovela do ovoga kako danas izgledaju, a naše mozgove prilagodila svijetu koji smo stvorili. NITKO NIJE KRIV. Ni cjepiva, ni majčine bolesti ili duševna stanja u trudnoći, ni način odgoja, ni traume, sve je to djelo evolucije. Već naučeni na to da prihvaćamo samo ono što nam odgovara, hodanje na dvije noge i odbacivanje repa objeručke smo prihvatili, a ljudima novog doba dodijelili smo – dijagnoze.

Nekad su to bila „zločesta, čudna, živa…“ djeca, danas imaju „poteškoće“ poput ADHD-a, autizma, raznih sindroma i dis-koječega.

Neurotipičan (nije uvriježeno ni prikladno reći – normalan) čovjek ne bi dogurao dalje od životarenja u špilji i naganjanja divljih životinja.

Tempo koji smo si nabili (osobito u razmnožavanju) evolucija nešto sporije prati pa smo počeli kočiti, a rezultat je otprilike kao kad pokušavate zaustaviti jureći vlak – ne ide to baš tako lako i ne bez posljedica. Žrtve ove tragične nesreće naša su djeca, sva, i neurotipična i neurodivergentna.

Sve više neurodivergentne djece treba kočnice, asistente u nastavi, kojih nema dovoljno, a uskoro će asistente trebati neurotipična djeca, jer će biti u manjini. Rješenje je prilagodba tračnica, odnosno hitna reforma obrazovnog sustava i edukacija djelatnika u sustavu za rad s neurodivergentnom djecom. Ne asistenata, nego odgajatelja, učitelja, profesora. Svi tapkamo u mraku, oslanjamo se na poluinformacije jer nitko od nas ne može proniknuti u njihove mozgove i ništa što smo do sada naučili, u školama ili iz iskustva, ne može se primijeniti na njih. Trebali bismo dozvoliti njima da uče nas, ali ne možemo jer ne znamo kako, jer ne razumijemo njihov svijet, NAŠ svijet.

„Roditelji odgajaju i pripremaju djecu za svijet koji više ne postoji.“ kaže čovjek koji je, svaki će roditelj neurodivergentnog djeteta koji je stupio u kontakt s njim to potvrditi, poslan od samog Boga (ili evolucije?) da spašava djecu od nas, neurotipičnih roditelja i učitelja, zarobljenih u nekim davno prošlim i zaboravljenim vremenima. Patimo za zelenim livadama, visokim stablima i poderanim koljenima, a djeca nam se čude, otimaju i tonu sve u veću depresiju jer ne razumiju svijet za kojim mi patimo. Ne razumiju čak ni patnju. Ljudi novog doba uglavnom ne artikuliraju emocije, u njihovom svijetu one su suvišne.

„Ljudi novog doba, sve ide u smjeru da svi postanemo humanoidni roboti bez emocija, možda je tako i bolje, emocije nam donose samo patnju i probleme.“ reći će, pak, dječji psihijatar. S prizvukom šale, dakako, ali i mudrom spoznajom i iskrenim umorom u očima.

Točno, emocije nas počesto u adolescenciji skrenu s početnog puta, koče u obrazovanju, karijeri, uništavaju naše karaktere i fokus kada stupimo u toksične veze. No, kakav je to svijet bez emocija, empatije? Neurodivergentna djeca često se ponašaju poput umjetne inteligencije, ali, za razliku od nje, oni plaču, smiju se i vole životinje, s vremenom nauče razlikovati emocije i počinju bolje razumjeti reakcije svoga tijela i drugih ljudi, sve što ima logike i što se da objasniti na logičan način oni mogu prihvatiti i naučiti. Zamislite da imate muža koji zna da vas mora utješiti svaki put kad ste tužni i koji vam nikada neće reći da ste psihotična baba ili nešto slično? Nije to ni tako loše, zar ne?

Ljudi koji neće zatajiti istinu ili uskratiti informaciju zbog straha, taštine, povrijeđenog ponosa ili neuzvraćene ljubavi, ali bez premišljanja i kalkulacija će udomiti, pomoći životinji i pružiti joj nerijetko čak i veću pažnju od neurotipičnih.

Sve se više otuđujemo jedni od drugih i radije ljubav pružamo životinjama i stablima negoli ljudima jer smo previše puta u životu bivali povrijeđeni od ljudi i gubimo povjerenje jedni u druge. Sve se više ljudi osamljuje i okružuje prirodom i životinjama.

Nije li logično da nas evolucija priprema za to, novo okruženje?

I baš kao i u svakom apokaliptičnom filmu o zastrašujućoj budućnosti, uvijek će u svijetu postojati sjeme različitosti koje će začeti opet neku novu promjenu i popraviti dotadašnji svijet. Naša zadaća danas je da prošla vremena ostavimo u prošlosti i učimo o novom svijetu, prilagođavamo se i gledamo našu djecu kako briljiraju u područjima svojih, a ne naših interesa.

Zapravo se ništa nije promijenilo, zar ne? Generacijski jaz uvijek je prisutan, samo smo danas svjedoci vremena koje se prebrzo drastično promijenilo pa nam je utoliko teže.

Sretna sam što sam dio te, prijelazne generacije, koja je slušala vjerodostojne priče o životu u mraku, gladi i neinformiranosti, a danas svjedoči informacijama na dlanu, internetu u najzabitijim zakutcima svijeta i nevjerojatnim čudima tehnologije koja su jučer bila tek na filmu, a danas su pred nama. Novo doba, suočimo se s njime i prigrlimo ga jer ono ne dolazi, već je tu i ne čeka nikoga.

Foto: Edna Strenja Jurcan

(P.S. / A.B.I.)