SMEĆE SVUDA OKO NAS
Piše: Augusta Benčić Ivančin
U kakofoniji mišljenja, stvarnih i umjetno stvorenih događaja i situacija jedna je stvar toliko očita da se ne da prikriti nikakvim izazivanjem podjela, improviziranim političkim prepirkama ni spektakularnim biblijskim prizorima dronovske umjetnosti.
UMRO JE ČOVJEK.
Ne jedan, ne ona ili on, umro je svaki čovjek na planeti Zemlji.
Sljedeća najočitija stvar je da je smeće najbolji biznis svih vremena. Droga, prostitucija, trgovina ljudima mogu se skriti pred smećem. Te gomile i gomile otpada kojeg svi svaki dan s veseljem stvaramo hrane usta gladna ptičjeg mlijeka polugama zlata i srebra.
Treća po redu najočitija stvar je da je kvaliteta sadržaja pala u sjenu clickbaita. Četvrta pak da su ljudi toliko mračna bića da ih na klikanje motivira isključivo nešto gadno, poremećeno, perverzno i bolesno. Što je žrtva unakaženija, što je dulje i grublje mrcvarena, što je inovativnije grozno mučena to je primamljivije prstićima.
Nije umro? Ne klikam. Opa, umro je… da vidimo kako? U prometnoj nesreći zaspao za volanom? Ne skrolam. Dosadno.
Manijak mučio žrtvu? Hoćemo ime i prezime! Hoćemo vidjeti lice mučitelja! Hoćemo drkati na mrak u njegovim očima i na senzacije koje naš mozak zamišlja o njegovu liku i djelu.
Žrtve? Žrtve su si sve same krive, ali Bogu hvala da ih ima da možemo čitati o poremećenim stvarima koje su im radili. I da možemo napisati RIP, PUMB ili „Sućut obitelji“. Ipak, najmilije nam je onom jednom trolu koji ne napiše ništa takvoga sasuti cijeli niz vlastitih bolesnih maštarija o tome što mu se treba napraviti zbog drugačijeg komentara.
Ološ, smeće i trulež. Tu je biznis. Tu je lova.
Svi smo suicidalni. Samo nemamo muda to napraviti brzo i bolno, nego volimo polagano trovanje. I mazohisti smo. Ubij me nježno i polako. Zatruj sve oko mene uz Thompsonove pjesme, uz njegov glas umire se u ekstazi.
Zašto da se zamaram jesam li papir od masnog bureka i limenku pive bacio u more ili šumu kad ja znam što je bilo?
Zašto da me boli ona stvar za opasan otpad u Lici, za Kaštijun, Marišćinu ili Jakuševac kad meni vjetar s Dinare odgovara na sva pitanja koja su mi važna?
Zašto je ona antipatična krava s interneta dobila toliku pozornost kad je umrla?
Ultimativni influenserski potez – umrijeti za klik. To je meni u inat napravila! Otela svu pažnju, pratitelje i klikove.
Umro je čovjek u svima nama.
Nek nas ne zavaraju spektakularni uspjesi Bruninih humanitarnih akcija. Oduvijek su najgori ljudi bili najveći dobročinitelji. Moramo se nekako zavarat da smo okajali svoje grijehe. Moramo nekako oprat ruke od svoje bešćutnosti. U čiju se sjenu bolje skriti nego onu posljednjeg živućeg čovjeka? Ljudine Brune.
Sjećam se potresa u Petrinji. Brunu sam tad već naveliko poznavala. Organizirao mi je promociju druge knjige u svom lokalu. I ja sam već i tada sudjelovala u njegovim prvim humanitarnim akcijama i podržavala njegove biznise. Svima sam govorila o tom nestvarno dobrom čovjeku, predivnoj duši, nadi za spas čovječnosti. Pogađate, gotovo nikoga nije bilo briga. Bruno je i tada otrčao u Petrinju, svojim rukama pomagao i skupljao donacije.
„Radije ću uplatiti Crvenom križu“ gotovo svatko mi je rekao, s dozom sumnje u tog nekog Brunu kojeg su mi puna usta. Danas se smijem jer su njihovi storyji puni Brune. Postao je celebrity, jebiga, baš ono što nije nikako htio, ali to je cijena koju mora platiti da bi sačuvao svoju čovječnost. Da bi pomogao cijelome svijetu, ispunio svoju misiju u ovom životu. Bruno je naš ispovjednik, uplata jednog eura naša pokora i okajanje grijeha.
I dok tako pratimo vijesti o tuđim smrtima, ovih dana uglavnom s veseljem i komentiramo njihove živote kao da smo u najmanju ruku bili muha u njihovoj kući koja se hranila njihovim govnima pa ima detaljne informacije o probavi pokojnika, nismo svjesni svoje smrti, mrtvila i tupila u svojoj glavi i svega što kroz našu probavu prolazi.
Neka nam utjeha bude da će uvijek ostati iza nas neki dušobrižnik koji će iznijeti svoje gadosti o nama na obavijesti o našoj smrti. Neka nam utjeha bude da će Thompsonove pjesme živjeti vječno i da će svi znati što je bilo, a nitko što se uistinu događa.
Foto: Edna Strenja Jurcan
(PS / A.B.I.)