U INK- u PROBE U TIJEKU – uskoro predstava “Bizon i sinovi”
Priprema nove predstave u tijeku
BIZON I SINOVI
PAULINE MOL u suradnji s redateljicom Moniek MERKX
Prevoditeljica: Lara HÖLBLING MATKOVIĆ
Redateljica: Gea Gojak
Igraju:
Goran Guksić – Big Boy
Danilo Milovanović – Luigi
Luka Mihovilović – Benjamin
PAULINE MOL nizozemska je teatrologinja, redateljica i glumica, kazališna pedagoginja i dramatičarka za djecu i mladež, koja je sredinom i krajem sedamdesetih te početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća pokrenula novo viđenje kazališta za mlade. Kako sama kaže: “Pripadam onom prvom valu mladih i samovoljnih ljudi koji su stvorili nizozemsko kazalište za mlade sedamdesetih godina. Tada nije bilo praktično ničega na tom polju osim, tu i tamo, dramatizacija poznatih bajki.” U nizozemskom Den Boschu osnovala je 1990. godine ugledno i europsko poznato dječje kazalište Artemis, gdje je do 1999. radila kao umjetnička ravnateljica i autorica dramskih tekstova za mladež, da bi se zatim povukla iz kazališnoga svijeta. Dramsko pismo Pauline Mol nije uobičajeni veseli kazališni repertoar za mlade, odlikuje se postmodernističkom dramatizacijom obrade klasika, suvremenom reinterpretacijom bajki i analizom dječje psihe u vrckavim vremenima odrastanja. Napisala je dvadesetak predstava za mlade, za djevojčice i za dječake, ali s univerzalnom preporukom: predstave za dečke trebaju gledati i djevojčice, a predstave za djevojčice trebaju gledati i dječaci. Bizon i sinovi drama je nadahnuta poznatim pričama o očevima i sinovima u kojoj Pauline Mol filmskom brzinom stvara brojne dramske situacije u koje ulazimo bez uvoda, u kojima nema prošlosti i ne predviđa se budućnost.
Tema drame “Bizon i sinovi” vjerovanje je u figuru oca kao simbola autoriteta i glave obitelji. Predstava započinje posve normalnom situacijom: otac Bizon ostavio je poruku i otišao, a sinovi čekaju njegov povratak. U tom metafizičkom vremenskom razdoblju čekanja, kroz koje odrastaju, sinovi pokušavaju rekonstruirati i potom inscenirati vjerojatne događaje i okolnosti koje su se ocu mogle dogoditi. Kroz prikaz izmaštanih scena, koje povremeno djeluju kao simulacija a ponekad kao surova realnost, brišu se granice između mašte i zbilje, dok se u nizanju flashbackova iščitavaju obiteljski odnosi, odgoj, hijerarhija te naučeni kodovi patrijarhalnoga društva. Sinovi predstavljaju mikro zajednicu koja se pokušava održati i razviti dok im prijeti vanjski svijet kapitalizma koji jede ljudsko duhovno i fizičko postojanje. Otac Bizon predstavlja naše roditelje, društvo, mentalitet, sve ono u čemu tražimo sigurnost, podršku i spas, a sinovi smo mi koji pokušavamo zadovoljiti parametre koje je netko nametnuo čekajući rješenje problema izvan nas. Budući da ne biramo roditelje, ni okruženje u kojem ćemo rasti, postavlja se pitanje mogu li nas datosti u kojima započinjemo život trajno obilježiti i postoji li nada u slobodni razvitak.
Gea GOJAK, redateljica
Photo: Aleksandar Radmanović