Manje je više-uvijek bilo i uvijek bit će
Piše: Matea Čelebija
Ponekad je tako ugodno tople, ljetne, kišne večeri provesti kod kuće. U tišini, sam sa svojim mislima. Da, znam da često te misli odlutaju, ali u zadnje vrijeme ih vješto preokrećem na nešto kreativno pa neka tako bude i ove večeri. Napisat ću objavu dok čekam materijal za sljedeći tematski članak.
Dok ležim i razmišljam o čemu bih pisala, sine mi da bi najbolje bilo pisati o onome što večeras teče kroz mene, a teku mir i tišina. Kakvo li je blagostanje nakon napornog dana izvaliti se na krevet i raditi ono što najviše usrećuje. Pobjeda je onaj tren kada si u miru sam sa sobom. I da, ima nešto u onome da nije isto biti sam i usamljen. Držim se za ovo prvo. Manje je više-manje glasova, manje ljudi, manje briga. Možda stvarno nismo toliko društvena bića kako se silno trudimo biti. Sve više primjećujem da „društvena“ okolina poput kakvog otrova djeluje na svoje sudionike. I znaš, baš me boli briga. Ograđujem se od toga u svome miru jer sam na gorak način naučila ono što piše u naslovu ove kolumnice. Večeras se niti ptice ne čuju, kiša i grmljavina otjerali su sve. Tek pokoji vrisak mokrih kotača automobila koje prolete kroz ulicu. Ne fali ni cvrkut ptica ni zrikavci. Ono što je u pozadini ostalo zvuci su kućanskih elemenata u sobi i krila noćne leptirice na svjetiljci pored mene.
Dok zadubljena u ekran pišem ovo, tek pokoja kap koju je za sobom ostavila kiša, padne s vanjskog dijela prozora i trgne me. Onda se ponovno vratim među slova na tipkovnici. Na tren zastanem, pročitam što sam do sada napisala i nastavim. Ne treba mi puno riječi, važnije mi je da je inspiracija još uvijek živa. U ovakvom poslu ona je presudna i često se nađe na nišanu nasuprot mene, gledajući me prkosno i na posljetku mi pobjegne. Znam da mi treba samo jedan korak naprijed i hvatam ju-moja je. Tako je bilo i ove večeri. Nema puno riječi, puno glasova, puno ljudi, samo zvuci u pozadini… i tiho šaputanje inspiracije koju sam i ovoga puta pobijedila.
