ŽRTVA OBITELJI KOJU JE BOG NAGRADIO TUĐOM DOBROTOM
Piše: Sonja Sabol
Da bi zaživjeli emociju kod ljudi, moramo biti prisutni u razgovoru sa njima. Nije bitno vrijeme ni mjesto, samo da smo nazočni duhom kada nam čovjek priča o svojim ranama, boli, žrtvi, patnji, nadanjima i na kraju pobjedi nad životom. Ovoga puta sam kao i uvijek slušala, pažljivo, bez zapitkivanja.
,,Prije otprilike 14 godina moji su roditelji pukom slučajnosti upoznali jedne starije ljude…” Poznanica mi kreće pričati svoju dirljivu priču. Ti ljudi su za njenu obitelj učinili čudo, dobro djelo koje je zbrinulo njihove tri kćeri. Sve je počelo uzajamnim pomaganjem, naime djed i baka su uvijek ostavili novac jer su znali što je biti čovjek a pritom darovati uslugu za uslugu. ,,Nakon što je djed umro, baki je ostala ogromna svota novaca u nasljeđu. Poznajući našu obiteljsku situaciju, odlučila je mojoj sestri koja je invalid kupiti stan jer ju je boljelo što moji toliko rade i muče se…”
Ljudsko srce ne poznaje granice kada poželi učiniti dobro djelo. Dokle god je nečije srce toplo, puno nade za bolje sutra, ono živi snažno bez obzira na godine, starost, bore.Ljudsko tijelo se raspadne i ostane pepeo ali dobrota je vječna poput energije koja ostane iza našeg tijela. ,,Baka je rekla mojoj mami neka ode i traži stan, dala joj je novac i moji roditelji su otkupili stan koji su prepisali na sestru, međutim 3 tjedna nakon toga baka je rekla da nije uredu razdvajati blizance i odlučila je dati istu svotu novaca kako bi se i mojoj drugoj sestri kupio stan.”
Čitajući što mi piše i na koji način prepričava ovaj događaj, ostavila me zatečenu što mi se uopće povjerila. ,,Došao je famozni 8 mjesec, tada sam radila u Valalti, gladna, žedna, piša mi se a nemam vremena. Dolazi moja mama i plače, govori kako će nam baka zaista dati istu cifru novaca za stan…” Nije film već istinita filmska scena drame sa sretnim završetkom. Toliko je priča nadomak vas no morate ući u korijen čovjekova srca, izdvojiti malo vremena kako bi spoznali da dobrota zaista vrijedi.
,,Svaku nedjelju kada bi dolazili baki u posjetu, moja kćer bi baki pokazala peticu koju je dobila u školi, baka bi ju zatim nagradila i dala joj 100 kuna. Nju je ona uveseljavala, činila ju je sretnom. Svaka od nas je ujedno dobila zlatni prsten, moj je smaragdni (pravi kamen), moja kćer je također dobila zlatni privjesak i lančić od nje.”
Starija gospođa je svoju starost posvetila dobrim djelima, štoviše učinila je ovu obitelj najsretnijom. Ima nešto u starosti što čovjeka ponuka da čini dobro još više. Uviđa tuđe žrtve, trud i ogroman rad, nečije suze, neizgovorene brige, melankoliju koja prolazi licem poput vlaka koji negdje treba stići…
Dobrota je odabir naše duše, način kojim nekoga nježno dotaknemo u srce.
Svaka borba je vrijedna, ona je dokaz da usprkos svemu, Bog sve vidi te pošalje svoje anđele da djeluju među ljudima. Krasota nečije dobrote je skrivena aureola oko njegove glave. Požrtvovnost je misao nade koja donosi sreću i veselje, neizmjernu ljubav i zahvalnost.
Roditelji moje poznanice su uvijek marljivo radili, prije svega pošteno, iznova su se borili kako bi svoje kćeri zbrinuli. Što reći na kraju sretnog završetka ove istine priče? Ni jedan uzdah, knedla u grlu, nervoza i susprezanje suza nisu uzaludna emocija jer netko to sve vidi, netko čuje a netko sluša i napiše priču. Priče su stvorene da bi se vjerovalo, činilo dobro te da bi ljudi ostali ljudi jedni prema drugima.
Neka vas je više, neka svaki dan bude učinjeno dobro djelo i svijet će pomalo vratiti vjeru u dobrotu, moral, ljudske vrednote i prije svega humanost.
,,Nekada davno moja je mama sebi ispekla dva jaja i htjela je ići na drugi posao… nikada nije pojela ta dva jaja jer smo se nas tri okupile oko nje. Svakoj je dala malo i njoj nije ništa ostalo, otišla je po tko zna koji put gladna na posao… Nedavno smo ručali i pitala sam ju da li se sjeća kako smo nekada jeli iz istog tanjura . Nije poanta to što sam ja njoj rekla, nego to što smo onda usred ničega tako slatko jele sve zajedno. Mama se rasplakala. Onda sam joj rekla ” Nekada smo jele sve skupa dva jaja a danas zahvaljujući tebi i tati, svemu što ste činili za nas, za te starije ljude, na tanjuru možemo birati što ćemo jesti”