TATA KRILO MOJEG RAMENA
Piše: Sonja Sabol
Što da napišem, kako da opišem, od kuda da počnem? Na zidu ispred laptopa stoji mi slika kada sam puhala svijeće na torti, imala sam 4 godine, ti stojiš s moje desne a mama s lijeve strane.
Sutra bi proslavio rođendan, još uvijek imam tvoju kutiju ne ispušenih cigareta, parfem, dokumente, neke papire gdje si zapisao kada ideš na pregled kod doktorice. Živio si, griješio si, naučio si me da nikada ne odustajem od svojih snova. Nisam odustala.
Jednom si ušao u sobu dok su mi suze kliznule niz lice, tada sam bila zaljubljena no taj ljubavni put se isprekidao. ,,Budi jača od toga” rekao si i zatvorio potiho vrata. Čovjek od malo riječi, zna kada se treba povući a kada nekoga opeći, to sam naslijedila od tebe. MMA borac, ralje života su od mene učinile osobu koja sam danas. Nezaustavljiva, nepokolebljiva, neustrašiva i samo svoja. Klesani karakter poput najljepše i najveće skulpture u muzeju.
Obišli smo zajedno Francusku rivijeru, od tebe sam učila, promatrala sam te… Sve ono dobro i loše, obrazac koji sam usvojila je bio tvoj odraz. Trudim se u sebi pobijediti taj obrazac, svaki dan je borba mene i mojih misli. No geni, korijen svega što je u meni i svega što se dogodilo me učinilo toliko jakom da mi muškarac zaista nije potreban.
Sada znam razliku dobroga i lošeg, zbog tebe nikada nisam odabrala stranu bogatih i arogantnih ljudi. Od tebe sam vidjela kakav je susret sa onima koji su drugačiji, ljepši od beznačajnog i lažnog sjaja.
Živio si svakim udisajem. Prenio mi ljubav prema morskim dubinama i zvjezdanim stazama, duhovnim, filozofskim pitanjima i odgovorima, svemu ono što je zagonetno. Misteriji, antropologija, svemir… Također, prenio si mi ljubav prema živim bićima, životinjama, promatranju svega što je živo. Iako sam žena tako dječje se veselim malim stvarima. Nacrtanoj školici na pločniku, zalasku sunca, smijehu kada je nešto totalno ludo i smiješno, zapravo uvijek se smijem baš kao što si se ti smijao.
Onda kada ti je bolest izjedala tijelo, iz tvojeg pogleda vidjela sam da si oprostio svima no jedino sebi nisi. Znam najteže je sebi oprostiti. Dio tebe živi u meni, ti si ja a ja sam ti. Vječni prah i živa energija zajedno u sinergiji dozivaju se u snovima, paralelnim svjetovima. Znakovi su uvijek tu, ti si i dalje prisutan.
Gdje god bio za mene si vječan. Bez obzira što nemam više jedno krilo, na desnoj strani moje ruke tetoviran je tvoj datum i godina rođenja. Nisi birao ni vrijeme ni mjesto baš kao ni ja. Sve ono loše ja sam pretvorila u dobro. Zato kada je moje poštovanje oduzeto ja se dižem sa stola i odlazim. Gdje je moja ljubav odgurnuta ja zatvorim vrata. Ne osvrćem se nazad, samo živim baš onako kako si mi rekao u zadnjoj poruci kada sam bila u drugoj državi na putovanju
,,Vidi ti moraš živjeti, ja sam to sve već prošao i meni nije ostalo mnogo vremena ali ispred tebe je puno toga.”
Zadnjih par sati dok sam bila u bolnici kraj tebe, znala sam da je kraj… Nikada neću zaboraviti 6h i 11 minuta ujutro, kada si mi na rukama tiho bez trzaja sa svojim krhkim i mršavim tijelom jednostavno zaspao zauvijek. Ne žalim što sam to gledala, doživjela, naprotiv to je za mene bilo nešto što nikada neću zaboraviti. Prelazak duše u drugi svijet. Svijetlost odlazi u svoj tunel.
Hvala ti za sve, svaki trenutak u kojem si bio prisutan. Hvala ti što si me bodrio i vjerovao u moje snove. Za sve dobro i loše što smo prošli zajedno kao obitelj. Vidiš što ti je lakrdija mojih riječi kada smo oboje uvijek pričali nešto što će se ostvariti.
Sada kada te nema ja osjećam i vidim da tamo gore vučeš konce za mene. Činiš to iz neke svijetlosti te me pritom čuvaš, zato znaj-ne mogu mi ništa. Vidiš htjela sam ti darovati sat za rođendan kada zaradim svoju prvu plaću no nisam uspjela.
Međutim i bolje da nisam, kažu kada nekome pokloniš sat tako mu oduzmeš vrijeme. Ti si svoje vrijeme dobio, rekli su da ćeš živjeti još tri mjeseca da je rak zloćudan ali ti si sa svojom bolešću nadživio ta tri mjeseca živeći dugih 7 godina. Svakih 7 godina čovjek se mijenja, ti si se promijenio i otišao kada je došlo tvoje vrijeme.
SRETAN TI ROĐENDAN TATA!
,,Za trenutke koji su prerano oduzeti, zbog vremena u kojem nema nadanja već samo realnost. Za gubitke, za patnju, bol i muku da se digne čaša i tiho nazdravi. Vrijeme je bespovratno no sjećanje traje. Za sve one koji su nekoga izgubili ali postali još bolje osobe, jače i hrabrije. Smrt je samo tren, odsustvo tijela no ne i energije.” (Slobodno me citirajte, živjeli )