LJUDI ŽELE BITI SVE ŠTO SU DRUGI ILI NE ŽELE UOPĆE POSTOJATI

Piše: Sonja Sabol

Ponekad se uhvatimo u koštac sa željom da smo netko drugi pa iako  samo na kratko. No, ima i onih koji nisu nikako zadovoljni sami sa sobom. To se zove kompleks. Velika većina njih koji nisu zadovoljni sa svojim psiho-fizičkim stanjem, čine sve kako bi to promijenili. 

Nažalost ono iskonsko, prvobitno i suštinski se ne može promijeniti. Izgled, govor, nastup pa čak i ponašanje se uspijeva korigirati do neke mjere, međutim ništa od toga nije za stalno, zauvijek, definirano do kraja, niti se može reći da je popravljivo (možda do neke granice).

Alkohol, mnoge supstance, bezbrojne estetske operacije su samo bijeg od onoga što se ljudima ne sviđa unutar njih samih. To može biti karakter, osobnost, nemogućnost izražavanja i definiranja kao pojedinca. Ljudima se često zapravo ne sviđa njihova nutrina jer su sigurni kako griješe i točno znaju razlučiti koja ih mana odvraća od njih samih. 

Velika većina ljudi svjesna je sebe ali jednostavno to što vide im se ne sviđa i tako požele biti netko drugi. Znate to je onaj dio kada svoj izgled iz ružne žabe pretvorite u princezu ili užasno ponašanje zamaskirate u razne maske koje kasnije vadite po potrebi.

Najgore što ljudi ne shvaćaju da se ništa ne mijenja iznutra već samo na van, na prvu, izgledno je da je nastala promjena ali ona se zapravo nije ostvarila na razini duše, tada nastaje najveći problem. Bijeg od stvarnosti živeći u iluziji. I zaista,nekada ljude naprosto morate pustiti da žive u iluziji jer drugačije ne ide, ne mogu, preteško je…

Maska za sve za dane u tjednu, maska od ponedjeljka do nedjelje kada svi skupa ručaju. Po potrebi čovjek može biti što hoće ali to je samo po potrebi poput kameleona. To je farsa jer se ništa nije promijenilo.

Fasada ispod koje se većina ljudi krije je zapravo strah od samih sebe. Ono što vide nije nimalo lijepo, privlačno niti dobro. U takvoj blizini bi malo tko i ostao, na kraju to je ipak je jedan obrambeni mehanizam kojim se takvi ljudi nauče nositi. 

Sve što vidimo u drugima ne vidimo u sebi, dok sve što ne vidimo u sebi vidimo u drugima. Jednostavno ali komplicirano. Zato i postoji ona izreka ” 100 ljudi 100 čudi” jer ponekad nas iznenadi ono što mi zapravo nosimo u sebi… Odlika, vrlina ili najčešće mana. 

Kako ne možemo biti roboti barem na neko vrijeme možemo ući iz uloge u ulogu, na drugima je samo da shvate kakvi ih zapravo ljudi okružuju. Kada scena završi, maska padne dolje, svi oni, bili lijepi ili ružni zapravo su sada obični ljudi sa svojim manama i vrlinama. Tragično? Pa ovisi, kako za koga.

Odgovori

Pin It on Pinterest