INTERVJU – ANDREA GRANIĆ

Piše: Sonja Sabol

Photo: Arhiva Andree Ganić

UMJETNOST PLESA

Andrea Granić profesionalna plesačica, progovara što je ples iz njezinog kuta, što bi voljela postići u karijeri i koliko plesu pridaje pažnje kao jednoj vrsti umjetnosti. Uz brojne projekte, televizijske emisije (TZLP, Supertalent, The Voice, Ja to mogu) natjecanja i nastupe na sportskim eventima, Andrea trenutno radi kao plesni mentor u Husar & Tomičić školi pjevanja.

Što je ples za vas u svakom pogledu, profesionalno i osobno?

Ples je puno više od onoga što se dogodi u te 3 minute na pozornici. Ples je moja svakodnevica, treninzi, višesatne probe, istraživanje glazbe, osmišljavanje novih koreografija i  koncepata, ples je moje jutarnje istezanje, fizioterapija i teretana, ples je frustracija kad padnem iz piruete ili zaboravim korak na nastupu, ples je rečenica „ne mogu na cugu, imam trening/probu“. Ne mislim da se u životu treba odricati užitaka da bi dobio ono što želiš  (jer tada ni ne živiš), ples ti zapravo pomaže da uživaš na putu do toga što želiš, da se igraš. Za mene je ples meditativan jer traži da upregneš cijelo svoje tijelo, da potpuno izbrišeš glavu i pustiš tijelu da drži glavnu riječ. Ne znam kako me ples pronašao, tamo negdje u osnovnoj školi s glavom u knjigama ili na odbojkaškom terenu. Težak je, zahtjeva puno ustrajnosti i discipline, ali za mene je postao dio higijene tijela i duše, jedina vještina koja me ujedno zabavlja, izaziva na svim razinama i nadahnjuje.

Ples je profesija koja se ne radi već se živi, pa tako, s profesionalne strane, ne postoji radno vrijeme. Iako si često si po cijele dane u dvorani, možda ne vidiš obitelj vikendom, isto tako imaš slobodne periode usred sezone, duga radno/neradna ljeta, putovanja. Ja sam osoba kojoj je potrebno konstantno nešto novo učiti, savladavati nove zadatke, raditi brojne projekte jer osjećam da me to bogati, ne samo kao plesača već kao i osobu. Ples je za mene stoga velika sloboda, da mogu raditi to što volim, kreativno se izražavati, koristiti tijelo, ali i samostalno određivati što ću i koliko raditi.

Ples je jezik koji razumiju oni koji ga izvode, on je ljubav i strast… Što bi vi rekli o njemu?

Svim polaznicima svojih satova govorim kako plesom crtamo svoj feeling i glazbu onako kako je MI čujemo. Oduvijek sam bila i uvijek ću biti pedagog koji potiče individualnost kod plesača. Upravo me zato najviše mogu oduševiti plesači koji se kreću drugačije, zato što mi pred očima crtaju dubine, dinamiku, brzinu, oštrinu…koje ONI čuju. Istodobno, važno je voditi računa o strukturi. Koreografija postoji, pokret mora biti izveden u tempu kada je zadan. Upravo je ta čar plivanja među pravilima moment gdje pokazuješ svoju slobodu i kreativnost. Koreografija je kostur, plesač je krv i meso.

Nastupali ste u jednom od najboljih Clubova u Zagrebu, Mint, koji je poput nekadašnjih Cabareta , kakav je osjećaj nastupati pred mnoštvom?

Gdje god nastupala, mnoštvo je ono iz čega crpim golemu izvođačku energiju, kao da sam dobila adrenalin shot koji iz mene vadi energiju za koju nisam ni znala da postoji. Sretna sam što sam imala priliku okušati se i u modernoj inačici Cabaret zabave u sklopu kluba Mint, gdje sam se, pored plesa, čak družila i s mikrofonom. Međutim, suradnju s klubom sam nažalost morala prekinuti. Bez obzira na to, Mint je mjesto koje na ovim prostorima po prvi put nudi potpuno novi oblik zabave. Publika je svakog vikenda oduševljena, mnogi se vraćaju iz tjedna u tjedan, a nije ni rijetkost da od iznenađenja ne znaju ni kako da reagiraju na nastupe! Voljela bih da postanemo više svjesni koliko svim izvođačima znači glasna i slobodna podrška u obliku pljeska, urlika ili čak plesa skupa s nama (pogotovo ako se radi o klubu). Što publika jače reagira, plesači mogu dati samo još i više!

U vašem poslu ozljede uvijek naginju ka nogama, stopalima, na koji način si nadoknađujete bolove, zadobivene žuljeve itd.?

Iznenadili biste se kad bih vam rekla da u plesu ozlijede nisu rezervirane samo za noge i stopala. I sama sam pretrpjela ozbiljnu povredu ramena, zbog koje sam morala mirovati preko 6 mjeseci, koju dan danas znam osjetiti. Ples obuhvaća sve motoričke sposobnosti tijela – od agilnosti, jakosti, eksplozivnosti, koordinacije, izdržljivosti itd. Uvijek, pa tako i u plesu, važno je da treninge vodi stručna osoba koja zna kako vas dovesti do cilja, koja će metodički pripremiti vaše tijelo za nadolazeće izazove. Zahvaljujući toj ozljedi, danas sam bolji trener. U svom radu s plesačima polazim od toga da tijelo prvo treba osnažiti, naučiti pravilne obrasce kretanja i disanja pa, kada se postave dobri temelji, možemo prijeći na ozbiljnije izazove. Tada teže dolazi do ozljeda.

Ono što je važno za vitalnost tijela, a što priznajem da radim premalo, je upravo održavanje izvan dvorane – svakodnevno istezanje, pravovremene (sportske) masaže i fizikalne terapije kako se manji problemi (poput nakupina mliječne kiseline, grčeva i sl.) ne bi pretvorili u veće, saune i sl. Osobno su mi, između napornih proba, granule magnezija imperativ, vitamin C te kolagen koji pomažu u oporavku tkiva i hrskavice.

Prvi Cabaret nastao je u Parizu 80 tih godina 19 vijeka, biste li se ikada okušali u toj profesiji ali negdje van granica Hrvatske?

Moja je velika želja, zapravo namjera, raditi i izvan granica Hrvatske. Scena i svi oblici umjetnosti na sceni oduvijek su me privlačili, ne samo ples već i gluma i pjevanje. Otkad se bavim plesom, sanjam o nastupima u mjuziklima koji su me potakli da proširim svoje plesačko znanje na glumu i pjevanje. To me dovelo u Husar&Tomčić školu pjevanja gdje trenutno radim kao plesni mentor i gdje sam dugo godina bila u edukaciji za mjuzikl izvođača. Osim što sam apsolutno zaljubljena u glumu i pjevanje, bogatiji sam plesač jer svakodnevno koristim sječene vještine i u plesnim nastupima. A nadam se da ću uskoro to moći i u isključivo glumačkim/pjevačkim projektima! Kako sam postala majka, taj je plan privremeno stavljen na standby, ali ga se nisam odrekla. Sada želim poslužiti kao primjer i drugim mladim majkama, umjetnicama, da se umjetnost sa svojim kaotičnim rasporedom može raditi i uz malo dijete.

Hrvatska je maleno tržište koje postepeno raste. Dok taj proces traje, svoje želje da nastupam u velikim mjuziklovskim produkcijama, na komercijalnim nastupima, koncertima, revijama, art projektima, želim zadovoljiti bih i izvan njenih granica. Evo, zahvaljujući svojoj prijateljici i fantastičnoj koreografkinji Heleni Janjušević, već sam odradila par projekata u regiji, točnije u Srbiji, s čijim produkcijama i ljudima sam apsolutno oduševljena i s kojima želim nastaviti suradnju. Idući na listi želja mi je Eurosong, a što će još iskočiti – ne znam! Dozvoljavam životu da me iznenadi.

Također ste učiteljica plesa i koreografije, koliko je to zahtjevan posao i koliko vremena provodite u plesnom studiju?

Tijekom pandemije, kako je projekata bilo znatno manje, vodila sam više grupa plesa stoga sam svaki dan bila u dvorani po nekoliko sati. Ove godine vodim manje grupa jer sam više orijentirana na projekte i classove . Pa sam sada u dvoranama po cijele dane. Već dugi niz godina radim u zabavnoj industriji gdje se od plesača traži da rade i pamte brzo, da su snalažljivi i lako prilagodljivi, a da pritom kvaliteta izvedbe ne opada. Upravo to primjenjujem i u svom radu s izvođačima ili polaznicima. Stoga, kao koreografu i plesnom mentoru, priprema za sat/probu oduzima puno više vremena, upravo kako bi sat ili proba bili metodični i efikasni.

Kao koreograf, volim da se radi brzo i efikasno jer tako pokazujem plesačima poštovanje spram njihovog vremena i vještine, a kao plesni mentor sam metodična – kada je naglasak na edukaciji radi se jedno, kada je naglasak na pripremi koreografije, naglasak je na nešto drugo. Tu je i osmišljavanje ideje, koncepta, priče, kostima, kadra, metode kako da dijete od 10 godina digne nogu nešto više ove sezone – rad za kojeg ne znaš da se dogodio, ali se rezultat osjeti.

Ples je poput svojevrsne terapije uma i tijela, tako nastaje balans koji se iskazuje u plesnim koracima i pokretima tijela…

Ono što kod plesa obožavam je to što od plesača zahtjeva da upregne cijelo tijelo, sve njegove motoričke sposobnosti, uz mentalni napor pamćenja koraka, promjena, kreativnih rješavanja zadataka. Međutim, to traži tako da glavu potpuno isključite. Da tih sat-dva budete potpuno prisutni i fokusirani, da mentalni dio sebe koji želi razumjeti kako se neki pokret radi i sMISLITI kako da se nešto izvede ill riješi – stavimo postrani… U plesu je tijelo to koje drži glavnu riječ. U vremenu kad su ljudi podređeni svojim mislima i mentalno pokušavaju pristupiti izazovima, odnosima ili pak emocijama, mislim da je plesni trening itekakav blagoslov, ako ne i terapija. Uz to, ljudi su se zaboravili igrati, a ples je taj koji nas vraća igri, koji traži da se baciš u pokret iako nisi skroz siguran hoće li uspjeti, ili pak, je li lijep po tvojim/društvenim standardima. Nema mi bolje potvrde dobro obavljenog posla kada mi cure nakon jutarnjih treninga kažu: trenirale smo svašta, od zumbe, fitnessa, teretane, sportova, ali nakon tvojih plesnih treninga mi smo zbilja sretne.

S kime biste voljeli jednog dana uraditi koreografiju ili nastupati u nekom određenom gradu i zašto?

Uh, imam mnogo projekata koje si još želim ostvariti. Jedan je svakako nastup na Eurosongu! Europska me plesna scena privlači svojom šarolikošću i bogatstvom, posebno francuska, španjolska i švedska. Kako sam od malih nogu povezana s francuskom kulturom (i inače, imam završen preddiplomski studij engleskog i francuskog jezika i književnosti), voljela bih surađivati s belgijskim kantautorima Angele i Stromae-jom čija me glazba i progresivnost nenormalno hrane! Što se tiče domaćih izvođača, već sam surađivala s predivnom Vannom i Frankom, suradnje koje si priželjkujem i dalje, osobito koncerte! A kao ljubitelj alternativne glazbe, voljela bih surađivati s Damirom Urbanom čija me glazba posebno inspirira i liječi. S obzirom na to da me uz ples i režiju zanimaju i gluma i pjevanje, voljela bih raditi i  projekte koji nisu isključivo vezani uz ples, koji podrazumijevaju glumu i/ili pjevanje (npr.u filmovima, predstavama, mjuziklima itd.).

U plesu i glumi jedna je stvar koja je vrlo slična a to je emocija odnosno uloga koju tada izvodite… Koja vam je bila najdraža plesna uloga do sada?

Imala sam priliku raditi 7 sezona emisije „Tvoje lice zvuči poznato“ gdje sam svakodnevno radila s fantastičnim koreografom Igorom Barberićem od kojeg sam mnogo naučila i od kojeg i dan danas učim. Uz svoje kolege, sada i prijatelje, plesala sam široku lepezu stilova i koreografija – od Lady Gage, Tine Turner, Beyonce, preko Zdravka Čolića, Urbana do Banderasa, Bjork ili En Vougea. Na tom sam showu istesala onaj dio plesa koji nije samo pokret već i gluma, odnosno priča koju nastupom pričaš. Iskustvo sječeno kroz nastupe i satove glume i danas prenosim na svoje polaznike jer mi je osobito važno od plesača dobiti: „nemoj mi glumiti priču već mi je pričaj, onako kako je osjećaš“. Ta ljubav prema  glumi me uvijek držala negdje između toga da sam plesač, glumac ili pjevač. Pa volim reći da sam sve. Baš zbog te raznolikosti, teško mi izdvojiti najdražu plesnu ulogu. Stilski i umjetnički su mi najbliži Lady Gaga, Madonna ili mjuzikli poput The Greatest Showman, međutim na potpuno drugi način sam uživala i u nastupima za Spice Girls, Toše Proeskog ili Enrique Iglesiasa.

Plesanje je poput stvaranja skulpture koja je vidljiva samo na trenutak- Erol Ozan

Ples se događa u trenutku, on je stvar energije, sažetak svih trenutaka i rada koji su doveli do performansa! Priča započinje, na tren je tu, i potpuno nestaje. Iza njega ne ostaje opipljiv trag, poput skulpture ili slike, ali ostaje onaj energetski. Ostaje duh koji je plesač prenio publici, ostaje očaranost, zaljubljenost, bijes, možda suza. Neopipljivi utisak.