Otvorenje samostalne izložbe članice HDLU-a Istre Marine Rajšić, pod nazivom “Umjetnost lijepog”
“UMJETNOST LIJEPOG”
KRATKA BIOGRAFIJA AUTORICE
(1995., Rijeka) umjetnica i dizajnerica vizualnih komunikacija. Magistrirala je Vizualne komunikacije i grafički dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2019. godine. U prosincu 2018. objavljuje umjetničku knjigu naziva “Umjetnost lijepog”, za koju je nagrađena Rektorovom nagradom Sveučilišta u Rijeci. Finalistica je Nagrade Radoslav Putar 2022.
Od 2015. izlaže samostalno i skupno. Od dosadašnjih partnerstava ističu se suradnje s organizacijama Drugo more, Labin Art Express XXI, Mediteranski kiparski simpozij /Park skulptura Dubrova, Prostor Plus, Inbox Novi Sad te SKC Rijeka. Od kulturnih ustanova u sklopu čijih programa izlaže ističu se MMSU Rijeka, PPMHP Rijeka, Tehnički muzej Nikola Tesla Zagreb, Galerija Kortil Rijeka, Galerija Filodrammatica Rijeka te Narodni muzej i Gradska Galerija Labin. Kroz svoje radove dotiče se tema odnosa jedinke i populacije, s naglaskom na prilagodbu okolini, povremeno preispitujući sebe kao jedinku populacije 21. st. U tom kontekstu bavi se i suvremenim društvenim normama, bazirajući se, kako na analizi društvenog konteksta, tako i fikciji i spekulaciji. Kao neke od preokupacija valja naglasiti usporedbu prošlosti i sadašnjosti, te odnos virtualnog i fizičkog prostora. Kreće se u smjeru konceptualne, angažirane, novomedijske umjetnosti, povremeno uključujući elemente marketinga u radove.
Koncept problemski otvara pitanje mogućnosti (re) definiranja pojma (ženske) ljepote. Riječ je o projektu pod nazivom Umjetno(st) lijepo(g) koji posredstvom vizualnih znakova kontinuirano uspoređuje historijsko/ filozofsku estetsku misao sa suvremenim, subjektivno/umjetničkim i kulturološkim, viđenjem ženskoga tijela. Posredstvom fotografija (Ženski akt u prirodnoj veličini; 200x100cm), digitalnog printa koji poprima oblik umjetničke knjige (Umjetnost lijepog) te interaktivnih umjetničkih instalacija (porculanska lampa te skulptura u obliku “savršenih” ženskih proporcija) funkcija umjetničkog djela smješta se unutar šireg uzorka socijalnih komunikacija ostvarenih putem digitalnih mreža, a koje na subliminalnom nivou stvaraju trendove i posljedično pune kirurške ambulante. Kao subliminalna poruka postoji i umjetnička knjiga, u kojoj se izmjenjuju fotografije
ženskoga tijela (označenoga kirurškim crtežom) i tekstova koji predstavljaju kompilaciju riječi Platona, Sapfe, Charlesa Baudelairea; kao i rasprava o estetskoj kirurgiji, koja predstavlja idejno polazište cjelokupne izložbe:
… Ljepota nikada nije bila nešto apsolutno i nepromjenjivo, nego je, ovisno o povijesnom razdoblju i zemlji, poprimala različite likove: to se ne odnosi samo na tjelesnu ljepotu… (Eco, Umberto. Povijest ljepote: Uvod, HENA COM, Zagreb 2004.)
Pravda, umjetnost i sve drugo što je dušama dragocjeno, nemaju nikakva sjaja u ovdašnjim kopijama. Samo rijetki, svojim slabim organima, prilazeći tim kopijama, jedva vide izvornik koji se u njima prikazuje. (Platon, Fedar xxx: Sjaj, (V.-VI. st.pr.Kr.))
Radovi Marine Rajšić postoje kao zanimljiv spoj teksta, različitih umjet- ničkih medija i vizualnih kontradikcija postavljajući pred nas zahtjev za (re) definiranjem pojma ljepote ili lijepoga kao filozofskih kategorija koje često koristimo i u suvremenom tehnološkom kaosu.
– Ana Žarković, povodom samostalne izložbe u galeriji SKC Rijeka