Pogledajte zanimljive predstave u INK 26. i 28. listopada!

U nastavku vam donosimo predstave u INK koje će se održati 26. i 28. listopada!

Gostovanje Zagrebačkog gradskog kazališta „Komedija“ s predstavom Cabaret  ZAGREPČANKE I SATIRIČAR

AUTOR I REDATELJ: Ivan Leo Lemo

IGRAJU: Mila Elegović, Nina Kaić Madić, Fabijan Pavao Medvešek, Ivona Kundert, Nera Stipičević

Trajanje:  2,5 sata  bez  stanke

Predstava nije primjerena za mlađe od 18 godina

Nakon četiri nagrađivana te od kritike i publike prepoznata hit cabareta (Splićanke, Split in space, Preko veze, Vla-Vla-Vlajland) koja je posljednih godina postavio Ivan Leo Lemo, došao je red da se taj ciklus završi u Kazalištu Komedija koje je ljudstvom i tehnikom najopremljenije za komična glazbeno scenska djela. Žanr je došao kući.

Kao i u prethodnim Leminim cabaretima, i u ovom će se proplitati almodovarovski bizarne i melodramatične priče sa energičnim songovima i vehementnim plesnim koreografijama.

Izmaštat će se ekstremne sudbine sa drastičnim prevratima, živčanim slomovima i rasutim mozaikom aktualiteta. Također, zajednički nazivnik tom ciklusu predstava je rasvjetljivanje mračnih stranputica patrijarhalne (ne)kulture te prepoznavanje samospoznajne putanje kojom likovi uvijek izrone iz onih dubina koje su izgledale nerješivo i fatalno.

Ovaj će cabaret za razliku od svojih prethodnica biti mapiran u Zagrebu, nadovezat će se, na neki način, na cabaretsku tradiciju ovog grada i pokušat će definirati i redefinirati identitetske matrice njegovih stanovnika. Važna komponenta tog pokušaja jest i urbani zagrebački žargon koji varira od kvarta do kvarta, od miljea do miljea. Pokušat ćemo tim duhom jezika i mentaliteta, uhvatiti i duh ovog postpotresnog, pandemijskog vremena i nevremena.

Riječ autora i redatelja

Vrlo je jednostavna svrha ove predstave i ne želim je opisivati pretenciozno. Mislim da nije pretjerano reći da svi oni koji su doživjeli nedavne potrese u našoj zemlji pate od simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja. Ovaj naš cabaret pokušava, barem donekle, raspuhati taj oblak straha, strepnje, neugodnog sjećanja i šoka upisanog u potresena tijela, rastresene umove i protresene zidove. Sudbine u elementarnim nepogodama, nađu se na raskršću između dotadašnjih rutina i nekih novih ruta. Karmički gledano, nepovoljne okolnosti nisu slučajne, a što su veće, to je i lekcija koja nam iz njih proizlazi važnija. Kažu ljudi, nije svako zlo za zlo. Znam da to zvuči kao izlizana fraza, ali iskustvo ovog potresa uvjerilo me u istinitost ove poslovice.

Jedan sam od onih Zagrepčana koji su prilično dramatično osjetili potres 22. ožujka 2020. godine. Naime, živim zgradi austrougarske gradnje koju je taj potres rasklimao i nama, njezinim stanarima, u život uveo hvatanje u koštac sa srušenim i neuporabljivim dimnjacima, urušenim zabatima, oguljenim fasadama, otpalom žbukom, isključenim plinom, rupama u krovu i raznim drugim oštećenjima za koja smo uz pomoć čak šest statičara pokušali dokučiti jesu li opasna za nastavak života u zgradi.

Imali smo sreće. Uz dobrosusjedsku složnost, uz prihvatljiv kredit, uz pozitivne nalaze statičara, uz neopisivo puno telefoniranja i organiziranja, uspjeli smo našu donjogradsku ljepoticu pokrpati, popraviti, zažbukati, oličiti i učiniti je ponovo ugodnom za život. Je li zgrada sigurna? To samo Bog zna. Jer čovjek ne kontrolira svoju budućnost i vrstu smrti koja će ga dopasti. Je li grad siguran? Je li planet siguran? Jesu li vremena sigurna? Ne znamo. Ali ono što moramo znati jest činjenica da uvijek, ali baš uvijek, u svim okolnostima postoji korak dalje, korak kojeg moramo napraviti jer nema ništa prirodnije od boriti se za život i sačuvati ili pronaći čovjeka u sebi. One životne okolnosti, poput ovih potresa, u kojima se susreću misterij života sa mogućnošću smrti, one su pogodnije no ijedne druge za uspraviti čovjeka u sebi, za protupotresno se ojačati, za postati otporniji na tektonske udare i sudbinske sudare. Potresna odiseja mog haustora kroz bauštelske bure i birokratske bare, završila je prijateljskim roštiljem nas, suvrasnika stanova i svih izvođača radova. U toj dvomjesečnoj avanturi, upoznali smo razne divne ljude, proželi se međusobno u povjerenju i poštenju i vidjeli neke nove osobine u samima sebi koje je izazvala nevolja i artikulirala dobra volja.

Svaki je stan svijet, svaki je život svet. Naslušao sam se u tom periodu obiteljskih priča, egzistencijalnih okolnosti, identitetskih matrica, povijesnih okvira, prevrata i procvata. Sve sam te koloplete sudbina, izmaštavajući ih i oživljavajući ih, stavio u dramaturški blender i iskreno se nadam da će publici, našim dragim suputnicima, supatnicima, sugrađanima, biti inspiratvni za zabaviti se, ali i za zamisliti se. Ivan Leo Lemo

28. listopada 2022. u 20 sati

SLIPARIJA

AUTOR: Milan Rakovac

REDATELJ: Matija Debeljuh
IGRA: Rosanna BUBOLA

Prošireni film kao kazališna predstava

U predgovoru romana Slipari Milana Rakovca Jure Kaštelan objašnjava da „naslov romana ima nekoliko značenjskih razina, to je prijevara i obmana i vještina varanja, cirkus i stilski trik, uništavanje i stvaranje, čovjek i njegova sjena, lice i obrnuto od svega, mit o stvarnosti i mit o stvarnosti, istina i magija, znak i simbol i ono … ”zapravo ukazuje na narativnu i stilsku složenost karakterističnu za čitav rakovački rukopis.

Tako prema istoimenom romanu Milana Rakovca, nastaje težnja da se napravi ‘vizualni prijevod’ za film i kazalište.

Izravna i doslovna prilagodba predloška bila bi, dakle, izravno i doslovno nemoguća, pa će nit vodilja u njezinoj ekranizaciji i uprizorenju biti “hvatanje” specifične čarobne atmosferske pozadine koju Rakovac stvara istraživanjem legende o Bilfu i Jamurini. Analogno romanu u kojem lik novinara istražuje posebnosti ovog mitskog bića, središnje mjesto u filmu i predstavi zauzima lik “istražitelja” koji se upušta u sličan pothvat. No, vjerujući da će uokvirivanje radnje u “tipičan” detektivski slijed ukloniti magičnu i mračnu atmosferu predloška, ​​refleksije njegove svijesti u potrazi za vlastitim identitetom bit će u prvom planu. S obzirom da je pozadina nastanka mitova i legendi upravo potreba da se pronađe odgovor na pitanje o njihovoj prirodi i podrijetlu, krenuvši u potragu za vlastitim “ja”, glavni lik nudi specifičan pogled na ovu istarsku legendu. Njegov put kroz priču o sebi i Bilfu nipošto nije linearan, njegovo napredovanje nije ravno, već je, baš poput Rakovčevog pripovijedanja, isprekidano. On je i beba kojoj njegova baka pjeva uspavanku o jami, i dječak koji se igra s prijateljima oko jame, i mladić koji se budi u nesvijesti pored nje, i starac koji se spušta u nju, i … možda je čak i Bilfo sam.

Drugi krucijalan aspekt kojemu će u adaptaciji biti posvećena posebna pažnja, kraj je koji Rakovac u svojim radovima redovito afirmira. Njegov istarski zavičaj smješten je daleko od turističkih urbanih lokaliteta i fabriciranih ruralnih mjesta koja fingiraju autohtonost, a po kojima je Istra u današnje vrijeme najpoznatija. Motiv zemlje koja živi s ljudima i za ljude, o kojoj ljudi oduvijek ovise, i u kojoj na kraju skončavaju, snažno je prisutan kroz cijeli roman, jednako kao i začudna životnost prirodnog svijeta unutrašnje Istre, signalizirana prije svega kroz njegov onomatopejski potencijal. Poseban će izazov dakle biti prenošenje te organske kvalitete istarskog okoliša, njegovih šuma, jama i ptica, na film i predstavu, a koje će biti izvedeno minucioznim opisivanjem tog kraja, približavanjem njegovoj teksturi gotovo do razine opipljivosti.