Odabrane finalistice i finalisti Nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 7.0
Žiri u sastavu Oleg Šuran, Olga Majcen Linn, Marko Vojnić Gin i Marko Gutić Mižimakov odabrao je sedam finalistica i finalista ovogodišnjeg natječaja za Nagradu za mlade umjetnike Zlatna lubenica 7.0 od ukupno 45 prijava. Otvorenje izložbe i proglašenje pobjednika/ce bit će održani u sklopu 25. Media Mediterranea festivala 21. travnja 2023. godine u Gradskoj galeriji Pula.
Odabrani finalisti/ce:
1. Tin Andonovski, Umjetnikov Stolac
Rad Umjetnikov stolac je prostorna ready-made instalacija od tri drvena stolca u bočno posloženom nizu. Nastao je istraživanjem pojma umjetničkog prostora u suvremenom vremenu te problematizira prostorni odnos između stolaca postavljenih u izložbenom prostoru i prostora mjesta koje predstavlja stolac u društvenoj i životnoj svakodnevici. U nizu možemo primijetiti prva dva stolca povezana njihovom sličnošću, dok se zadnji stolac odmiče svojim izgledom, bojom, stilom, funkcijom. Stolci su okrenuti prema promatraču i stabilno stoje u prostoru, a samo je zadnji stolac u nizu u drugačijem položaju. Zbog nepravilnih nogu načetih vatrom, on je nakošen i djeluje nestabilno te predstavlja nesigurno mjesto za sjedenje. S druge strane, ostali su stolci stabilni i savršeno izvršavaju svoju svrhu. Problematika rada predstavlja prostorni pojam mjesta na kojem će umjetnik sjediti, društveni pojam mjesta umjetnika i životni pojam mjesta umjetnika u njegovoj svakodnevici. Svi stolci prikazani u prostornoj instalaciji su stilski, prostorno i vizualno različiti. Neizgoreni stolci predstavljaju povijesno-umjetničke stilove tradicionalnog umjetničkog stvaralaštva te svojom stabilnošću i prostornom monumentalnošću definiraju specifičnosti i okvire umjetničkih stilova koji su se povijesno pokazali stabilnima. Oni su povijesno definirani stilom, idejom i percepcijom vremena u kojemu su nastali kao i povijesnim odmakom koji to potvrđuje. Izgoreni stolac stilski je suvremen te predstavlja suvremena umjetnička djelovanja. Nestabilnošću i nejasnim osnovama, on prikazuje odmak od tradicionalnih praksi i komunicira s prostorom u kojem se nalazi, te pri tom eksperimentira i nije ograničen stilom.
BIOGRAFIJA: Tin Andonovski pohađao je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku na smjeru slikarstva, koju je završio 2018. godine. Također, završio je za prvostupnika likovne pedagogije, modul slikarstvo, na Akademiji primijenjene umjetnosti Sveučilišta u Rijeci 2021. godine, gdje je trenutno na magisteriju istog smjera i modula kiparstvo. Djeluje u području slikarstva, ilustracije i kiparstva.
2. Nikolina Krstičević, Ruke pune straha
Ruke pune straha je tekstilna skulpturalna forma kojom istražujem ideju alkemiziranja straha potisnutog u ljudskom tijelu kroz oblike, boje i repeticiju. Istražujući sebe kroz meditacijski proces stvaranja, tragam za korijenima svojih strahova, osjećajući njihove senzacije u tijelu. Tako strah iz svog tijela prenosim u novostvorena tekstilna tijela, nagomilane forme punjenih tekstilnih skulptura, doslovno napunjenih strahom. Poseban fokus stavila sam na proces stvaranja, ciljano koristeći repeticiju tekstilnih elemenata te pokreta prilikom stvaranja rada. Ponavljajući pokrete uspjela sam stvoriti veći osjećaj prisutnosti u vlastitom tijelu, što mi je olakšalo promatranje i analizu senzacija. Njima sam ujedno „uhvatila“ strah iz svog tijela i prenijela ga u novi spremnik, novo tijelo. Pristupajući likovnom procesu kao svojevrsnoj koreografiji ili ritualu, uspostavila sam i veći osjećaj sigurnosti u vlastitom tijelu jer sam znala svaki sljedeći korak i bolje osjećala senzacije potisnutog straha. Radom istražujem ideju odjeće i tekstilnih predmeta kao spremnika emocija i energije, koji nošenjem zauvijek poprimaju dijelove našeg bića. Možemo li zaista fizički prenijeti emocije u drugu materijalnu formu ili to ostaje na razini naše mentalne projekcije? Kako bi naše emocije izgledale, kojih boja i tekstura bi bile kada bi imale autonomiju i vlastito tijelo? Tijelo u koje promatrač može ući i iskusiti ga.
BIOGARFIJA: Nikolina Krstičević je tekstilna umjetnica. Završila je Dizajn tekstila na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu 2022. godine. Radove je tijekom studija izlagala na raznim izložbama u SC galeriji, LAUBI, Ulupuhu, Zagreb Design Weeku, Šira galeriji… Održala je dvije samostalne izložbe: izložbu ilustracija u splitskom Klubu Zona (2020.) i izložbu tekstilnih skulptura u Galeriji Bernardo Bernardi u Zagrebu (2022.). Osvojila je treće mjesto u kategoriji Tekstilni i modni dizajn na Zagreb Design Weeku (2021.) te izložila svoju skulpturu Ruke pune straha na XIV. Trijenalu hrvatskog kiparstva (2022.). U svom radu istražuje nesvjesno i tjelesni aspekt emocija, sjedinjujući skulpturu, tekstil i ilustraciju.
3. Mihaela Podboj, mirror me
Voda asocira na zrcaljenje i daje mi poetičnu sliku naginjanja lika nad vodenim tijelom. Promatrajući njegov odraz u vodi vidimo kako se kreće i ne podudara s opipljivim svijetom – on izmiče i pod utjecajem okolnosti mijenja oblik. Na ovom se radu boja prelijevala, nestajala, miješala u nove boje probijajući se kroz ušivenu mrežu. Svaki ušiveni kvadratić (kadar) imao je polegnutu kocku zaleđenog čaja. Led se topio tri dana u intervalima nanošenja leda. Usporedno se ideja nas, tj. zrcaljenog lika razvija u pokretu – on izmiče, mijenja se i nestaje.
BIOGRAFIJA: Mihaela Podboj studira na Akademiji za Umjetnost i Kulturu u Osijeku, na diplomskom studiju Vizualnih umjetnosti. Izlagala je na mnogim grupnim izložbama u MUO, Galeriji Waldinger i Galeriji Knifer te u sklopu projekata Drava Art Biennale 2021, Međunarodna izložba grafika i knjiga umjetnika u Rijeci 2022, Međunarodno studentsko biennale 2021, MOKONSHU (Kijev, Porto, Nanchang i Zagreb), Splitskom filmskom festivalu 2021, Da! Festival, Žene u domu kulture (Nova Gradiška) i Sprudel Film Festival. U Stuttgartu je izlagala na grupnim izložbama u sklopu Rundgang 2022, rein theoretisch! – Ideenskizzen i Neukalibrierung der Realität. U likovnom i vizualnom izražavanju koristi različite medije – grafike, instalacije, tekstil, poeziju i video – koje često spaja.
4. Josipa Stojanović i Mario Stojanović, Nedoumica
Nedoumica je zajednički projekt sestre i brata, umjetnice i znanstvenika, u kojem isprepliću stručna znanja i iskustva kako bi materijalizirali ishodi višemjesečnih ispitivanja pojedinih nedoumica te ponudili rješenja vezana za sličnosti i razlike između umjetničkih i znanstvenih mozgova: njihovog mišljenja, shvaćanja, kreativnih procesa, analitičkih i/ili sintetičkih pristupa odabranim problemima te uopće razmišljanja o tome što i kako formira i usmjerava ljudsku svijest te njezine odnose s prirodnim i izgrađenim okolišem. S jedne strane, ambijentalna se cjelina temelji na rezultatima zadataka iz naših stručnih polja koje smo si međusobno davali. Oni se pojavljuju u obliku ready-made objekta ili građe laboratorijskih predmeta, dokumentarnih fotografija laboratorijskog rada, video projekcije rada Josipinog i Marijevog mozga, statičnih digitalni fotografskih slika biokemijske razine misaonih procesa, tekstova, itd. S druge strane, vizualizacije riješenih zadataka neizravno prenose našu temeljnu premisu, a to je međusobno poticanje na donošenje malih i velikih odluka po principu ili-ili, ili jedno ili drugo. Snimanjem EEG signala u trenutcima nedoumice, ciljalo se prikazati koji su dijelovi mozga aktivni prilikom donošenja odluke, kao eventualne razlike između „umjetničkog“ i „znanstvenog“ mozga. Tako smo pokušali izgraditi slojeviti ambijent i pokazati da je moguće uskladiti raznovrsna misaona ishodišta u jednom komplementarnom djelu.
BIOGRAFIJE: Josipa Stojanović je završila Akademiju za umjetnost i kulturu Osijek. Do sad je imala niz samostalnih izložbi: Nedoumica (2020./2021.), Pritisak (2019./2020.), Lekić/Stojanović u Galeriji Cekao u Zagreb, Perfectly unperfect (2018. i 2019.) u Galeriji Matice Hrvatske u Zagrebu i u Novoj Gradišci, te Sinkronizacije (2018. i 2019.) u Galeriji 90-60-90 u Zagrebu i Galeriji Waldinger u Osijeku. Aktivno izlaže na skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a osvojila je Nagradu Ljevaonice umjetnina Ujević. Od 2018. asistentica je na kolegijima kiparstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.
Mario Stojanović je završio Prirodoslovno-matematički fakultet, smjer Molekularna biologija. Godine 2018. se zaposlio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i upisao doktorski studij Neuroznanosti pri Hrvatskom institutu za istraživanje mozga.
5. Josipa Škrapić, Gdje pepeo susreće more
Multimedijalna instalacija se sastoji od video triptiha, osobnog privremenog tumula (tumulus, gomila, humak) izrađenog od nakupine morske trave (posidonije) zajedno s razasutom lončanicom nalik na histarske žare. Svaki element ove multimedijalne instalacije u svrsi je artikuliranja prakse rituala. Podsjećam se na prolaznost i ljepotu prolaznosti, daleko od strahova koje kao bića svjesna smrtnosti doživljavamo. Umivanjem kaduljom, simbolom mladosti i plodnosti vječna života, barem u vlastitoj teoriji postajem besmrtna. Gibanjem po brežuljcima kojima se ritualno vraćam, (pr)oživljavam svoje kratkotrajno tijelo. Koristim praksu aktivnog hodanja (hodanje kao razmišljanje) i dokumentiram performativni pristup bliskom i poznatom mjestu te reinterpretiram histarska obilježja i različite prakse. Reinvencijom prostora dolazim do reinvencije odnosa prema lokaciji, izmjenjujem percepciju mjesta i približavam se meditativnom stanju. Privremenost tumula od posidonije u ulozi je podsjetnika na našu privremenost, dok lončanica zaziva ponovnu performativnost koja se krije iza same izrade lončanica i uništavanja istih bez priloga bogovima, jer na kraju (p)ostaje(mo) samo pepeo.
BIOGRAFIJA: Josipa Škrapić je preddiplomski studij završila 2019. na Akademiji Umjetnosti u Novoj Gorici u Sloveniji, studiju digitalnih umjetnosti i praksa pri odsjeku suvremenih umjetničkih praksi. Diplomirala je smjer novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti. Članica HDLU Istre, Društva vizualnih umjetnika – CRUX i udruge Forma za koju piše projekte i osmišljava programe. Izlagala je na više skupnih izložbi u Hrvatskoj i Sloveniji, te kao vanjska stručna suradnica Udruge Metamedij predavala o suvremenim umjetničkim praksama. U svom radu bavi se kulturološkim pitanjima i fenomenima, kao i osobnim iskustvima i introspekcijom kroz razne medije.
6. Branimir Štivić, M I J E H
M I J E H je istraživanje medijalnosti zraka, otvorenosti respiratornih tijela prema atmosferi i disanja svih živih i neživih stvari (engl. things). Fascinacija zrakom i atmosferom dolazi od pomisli da – uronjeni u zrak od početka bivanja i s plućima kao prvim organom koji je nakon rođenja suočen s percepcijom prostora – zanemarujemo početnu činjenicu da smo kao respiratorno tijelo dio sustava atmosfere. Disanje nije prvenstveno relacija prema objektima nego prema atmosferi, a koža je krhka opna koja dijeli dva zrakom ispunjena prostora, unutra i izvana. Sustav respiratornih tijela/zračnih vreća (engl. windbags) i akciju disanja možemo zamisliti kao ritam plaćanja dugovanja kisika u stalnoj ekonomskoj igri inflacije tijela. M I J E H je modularni zračni sustav baziran na ekspiraciji, inflaciji i koliziji zraka s okolnim objektima. Rad se sastoji od zračne turbine, sintetičke tkanine, bioplastike, divovske trske (Arundo donax), custom elektronike/mehanike/softvera i dišućih tijela. Vreće ispunjene zrakom reproduciraju ritam izdisanja putem izmjerene lokalne promjene u količini izdahnutog ugljikova dioksida (CO2). Zrak koji teče iz spremnika aktivira piske od trske i mjeda koji reproduciraju zvuk. Divovska trska biljka je Mediterana koja koristi zračne komore uz biomasu kao alat za brzi rast. Trska se baš zbog šupljina koristila za izradu tradicionalnih instrumenata i dijelova instrumenata poput pisaka za mješine, diple i sopile. Upravo su mješine tehnološki produžeci pluća za prenošenje akcije ili konverziju zraka u vjetrene oscilatore i sonorne objekte. To su instrumenti potencijalne vokalnosti kože koja priča svoju priču napinjanjem i ispuhavanjem.
BIOGRAFIJA: Branimir Štivić diplomirao je Nove Medije na ALU u Zagrebu (2021.) i Informacijsko i Programsko Inženjerstvo na Fakultetu Organizacije i Informatike u Varaždinu (2015.). U radu se bavi zvučnim i svjetlosnim instalacijama, a/v performansom, živim filmom, expanded-cinema performansom, programiranom umjetnošću, umjetnom inteligencijom i zvukom za suvremeni ples. Pretežito počinje od zvuka, a tehnologiju i programski kod u recentnim radovima koristi kao glavni medij za multidisciplinarni pristup u istraživanju medijalnosti zraka, disanja, vjetra, pneumatike, tla, LED tehnologije, fizikalnošću piksela, izgubljenih materijala (lost footage), neuralne sinteze, animizma, vitalnosti objekata i materije u doba tehnosfere i antropocena. Član je umjetničkog kolektiva “ARBAJT” koji propituje teme povezanosti između umjetnosti i rada. Surađivao je sa DB Indoš: Kuća ekstremnog muzičkog kazališta te je izlagao na grupnim i samostalnim izložbama u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb, GMK, Atelijeri Žitnjak, Lazareti, Šira, Prozori, Laubi, Pogonu jedinstva, Kazamatu, NMG@Praktika i Galeriji SC. Izvodio je na festivalima Device_art 7.021, 25fps-a , Vector Hack, ZEZ, SineLinea, Monoplay, Barutana te Sonica(@Cankarjev Dom).
7. David Wilhelm, Kroz prostore
Instalacija Kroz prostore je zvučno-vizualno-tekstualni eksperiment, a čini je video koji se projicira na oslikanoj tkanini. U njoj tematiziram digitalizaciju, prevođenje prostora iz stvarnog u virtualno i obratno, ljudsko tijelo u tom prostoru, stvarnost/virtualnost, vlastito tijelo kao subjekt/objekt te (ne)mogućnosti identiteta u kontekstu (ne)ograničenosti digitalnih i fizičkih prostora. Ovaj slobodni narativ prati biće koje putuje kroz prostore, među kojima je kao konačno odredište odabralo prirodu. Njegova se vrsta bliži kraju i ne poznaje slobodu, jer je zaglavljena u digitalnim prototipovima različitih vrsta prostornosti. Biće prilikom putovanja štiti tkanina u koju je ogrnuto, ista ona na koju se video projicira. Preklapanjem različitih kadrova, boja i tekstura, te igrajući se sa slaganjem tih segmenta film postaje vlastiti prostor i okvir svoje prostornosti. U procesu je prvo nastao video materijal, nakon čega sam napisao tekst/scenarij koji je diktirao montažu. Sam eksperiment montaže, kao i digitalno manipuliranje slikom i voice-over, bili su jednako bitni kao i eksperiment snimanja materijala. U radu istražujem prostornost stvarnog i virtualnog svijeta, miješajući te dvije „realnosti“ preklapanjem vizuala poput snimaka napravljenih kamerom i mobitelom te 3D meshova, odnosno skenova lokacije ili onih ručno napravljenih pomoću 3D softvera.
BIOGRAFIJA: David Wilhelm studira od 2020. na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Izlagao je na grupnim izložbama u Zadru i Zagrebu, sudjelovao na rezidencijama u Balama i Berlinu. U umjetničkoj praksi istražuje odnos digitalnog i fizičkog, queer identitet te eksperiment u zvuku, tekstu i videu.