KOCKAMO LI SE? I PREVIŠE…
Piše: Sonja Sabol
Poznata knjiga ”Kocka li se Bog?”(nova matematika kaosa) od Iana Stewarta je zapravo dobar uvid u sam pojam riječi kaos i izvorno što on kao takav povezuje. Matematika nam možda nije jača strana međutim kada je riječ o Bogu neki su skeptični po pitanju velike sile, imamo i ateiste i nas koji vjerujemo kako je priroda odredila sve tj. Bog.
Kockamo se mi i previše… Evo danas je nedjelja a ja pišem ovu kolumnu za sutra jer imam puno obaveza, kockam li se? S kolumnom i obavezama ne ali kada je riječ o samom životu da!
Kockar sam! Međutim u pravilu kocke jest da smo mi samo igrači a kocka vrti svoju igru. Ljudi su zato počeli uzimati vrijeme zdravo za gotovo, zapravo to je već postalo klišej…
Danas imamo svijet koji se čudom čudi nekakvim novitetima, resursima, zakonima ali da se čovjek nije kockao možda i ne bi došlo do ere koja je nečovječna. Era takve budućnosti tek dolazi. To će biti nova vrsta ljudi, imat će fundamentalni prodor ka svemu osim osjećajima.
Priroda nije simetrična ona voli razigranost boja, ljudi, naroda, bolesti i zdravlja, sretnih i nesretnih, voljenih i nevoljenih, zlih i dobrih. Priroda ne voli savršenstvo jer ona je sama po sebi savršena. No ona se ne kocka mi se kockamo njome. Koliko je samo šuma iskorišteno, odsječeno, mora i jezera zagađeni kao i zrak. Mi smo krivi.
Prirodni ciklusi, 9 mjeseci kada žena nosi život su važni, 365 dana u godini je važno, vrijeme je važno, no, kada ga prokockamo kao bakšiš, na kraju nemamo ništa. Ljudski rod je tisućama godina unazad svjedok kako je čovjek uzrok i posljedica sveg lošeg, uvrnuo je sam pojam ljubavi, ukaljao dobrotu a sad uništava sve oko sebe.
Ono što mi smatramo složenim je zapravo vrlo jednostavno.Nas umjesto da priroda nadahnjuje mi ju gazimo i onda nastaje deterministički kaos kao posljedica razdora čovjeka i prirode.
Priroda ima svoju pravilnost samo ju čovjek ne vidi prostim okom jer je zatvoren, ljudi nemaju otvorene vidike te samim time ne vide ljepotu i u najvećem kaosu. Kaos je stvoren da učini od nas nešto, kaos je naš najveći iscjelitelj.
Mi analiziramo, predvidimo i onda iskoristimo. Priroda ne čini to. Priroda se samo nakloni i u zahvalnost dopusti da budemo svjedoci ovog prekrasnog svijeta a kada ga ne poštujemo Bog šalje kaos na destruktivan način. Mi se kockamo. Mi. Ne priroda.
Zakoni prirode više nisu nedokučivi jer je čovjek postao razuman ali nekako s vremenom postaje bez srca što ga dovodi u opasnost radi svijeta, prirode i suprotno kaosu same harmonije. Taj zamah čovječnosti je prevelik i nekako sumnjam da će biti bolje jer kada je bilo bolje od ruke čovjeka?