BUDI ZELENILO KOJE ŽELIŠ VIDJETI U SVOM DVORIŠTU
Piše: Augusta Benčić Ivančin
Izdala sam braću i susjede, više ne sudjelujem u prosvjedima, peticijama, performansima… protiv Kaštijuna. Znala sam da je naše kućanstvo među rijetkima koje reciklira sve, do najmanje mrvice, ali počinjem misliti da smo i jedino.
Riba smrdi od glave, ali čisti se od repa.
Prvo počisti u svom dvorištu, ali ne na način da svoje smeće prebaciš u tuđe, to nije čišćenje, to je zagađivanje.
Shvatila sam da su ljudi puno manje pametni od količine pameti koju im ja, u svojoj glavi, velikodušno dodjeljujem. Zato ljudima treba objasniti, kaznama, ne riječima jer glupi ljudi ne razumiju riječi.
Probali smo smjenjivati političare, probali smo srati po njima, prijetiti im, zahtijevati ostavke i mlatiti praznu slamu. Ono što nismo probali je naučiti djecu, svojim primjerom, kako da ne budu poput tih političara.
Jednokratnu plastiku, papir, metal i ostalo, sve što se moglo, u devedeset posto slučajeva u svom sam kućanstvu svela na minimum, zamijenila višekratnim ili trajnim rješenjima. Miješani otpad sveli smo gotovo i na manje od minimuma, skoro pa ga i nemamo. Plastičnu ambalažu, limenke i staklo perem, odvajam poklopce, etikete i odlažem u za to predviđene spremnike. Jedva smo dočekali kantu za biootpad iako se trudimo da i tu bude minimum minimuma otpada. Reciklažno dvorište redovito posjećujemo – otpadno ulje, namještaj, elektronika, tekstil, baterije, žarulje, granje i ostalo… Čini mi se da je rijetko tko u mojoj okolini preuzeo kantu za biootpad. Ne mogu se sjetiti niti jednog logičnog razloga zašto bi tome bilo tako. Šetam s psom više puta na dan po raznim dijelovima sela i grada i vršim inspekciju kanti. Još nisam počela zavirivati unutra, ali nisam daleko ni od toga. Luda baba, jel da?
„Nađi si život, pojebi se, očito ti fali kurca, imaš viška slobodnog vremena.“ Da, da, sve znam i u potpunosti uvažavam ove vaše izuzetno pronicljive i nadasve oštroumne komentare.
Stvar je u tome da ne vidim poantu halabuke oko Kaštijuna dok stvaramo i dalje nenormalne i nepotrebne količine otpada. I dok nam nije problem taj otpad baciti u prirodu. Naša lijenost i inercija veća je prijetnja od Kaštijuna samoga.
Naporno je misliti na očuvanje okoliša i živjeti isto, jednostavnije je tipkati po mobitelu ili urlati u mikrofon.
Nečija nona u karijoli vozi svoje smeće i zafitilji ga u graju.
Nečija mama stane automobilom uz šetnjicu i ugura vrećicu sa smećem u malu kantu.
Nečija susjeda u tu istu kantu nosi kosti od piletine i još i komentira „da mi ne smrdi u kući“.
Vlasnik nekog restorana gomila nereciklirano smeće pred ulazom i ostavlja životinjama da ga raznesu po svuda.
Nečiji turist ne zna kud bi sa smećem pa ga ostavi na cesti.
Nečiji radnik izbacuje smeće iz jurećeg automobila na cesti.
Neki građevinar iskrcava građevinski otpad u prirodu.
Neki sakupljači željeza odvoje vrijednu sirovinu i ostatak šiknu u šumu.
I tako dalje…
Ja sve to gledam i razmišljam koja je poanta da skupim govno svog psa u šumi, stavim ga u plastičnu vrećicu i zagadim neko odlagalište s jednokratnom plastičnom vrećicom? Nabavit ću one biorazgradive, jer živim očuvanje okoliša.
Idem poraditi na svom seksualnom životu i potražiti mužev kurac, a vi razmislite o tome da malo više počnete reciklirati i da malo manje opteretite taj Kaštijun. Političare ćete opet smijeniti za koju godinu, ali to neće riješiti problem smrada koji stvaramo.
Foto: Edna Strenja Jurcan
(PS / A.B.I.)