KURČEVITI TIPOVI BEZ POKRIĆA VLADAJU SVIJETOM
Piše: Augusta Benčić Ivančin
Ne znam dolazi li to s godinama, s iskustvom ili je jednostavno sklop u glavi kriv što sve manje stvari postaje istinski važno. Rijetko me što više može iznenaditi, a još manje oduševiti.
Neke stvari bez kojih sam mislila da ne mogu živjeti sad su smiješne i nebitne, nešto za čime bi nekad trčala na kraj svijeta i dala zadnju kap znoja i krvi sad prođe pored mene dok bacam kamenčiće u more i ja se ne potrudim ni podignuti pogled. Nebitno je.
Vrlo važne stvari postaju minorne. Sitnice postaju važne. Sve sam sigurnija da su četrdesete godine kad napokon završava pubertet i kad sve sjedne na svoje mjesto u glavi.
IT’S A MANS WORLD. Biznis, politika. Nevažno. Sve se svodi na to da njih dvoje-troje sjedi za stolom i raspravlja čiji je kurac veći, ali tako da to zvuči kao “ozbiljna spika”. I svi imaju poker fejs i komuniciraju zapravo telepatski dok na glas uspoređuju kurčeve. Svi znaju kako stvari stoje, ali nitko to ne govori na glas. Ja za to vrijeme razmišljam koliko sam stranica svoje knjige mogla napisati ili koliko sam stranica neke dobre knjige mogla pročitati ili kako sam mogla kvalitetno provesti to vrijeme s obitelji ili frendicom negdje na suncu, kraj mora…
I svi se kolektivno ponašaju kao da je strašno važno čiji je veći. Na to se troše milijuni novaca i milijuni vremena. Barata se sa stotinama tisuća i milijuna u tim razgovorima i to je sve neka virtualna lova koja piše u računalu ili na papiru ako netko taj izvještaj isprinta, a nitko fizički tu lovu ne vidi. Kurčeviti tipovi bez pokrića vladaju svijetom.
Oni nikad nemaju keš uz sebe. Ja se bez keša ne usudim ići ni pišati. Oni žive na kreditima, milijunskim dugovima poreza i mažu guščju jetru u hotelu u koji se ja ne usudim ući jer imam haljinu s Temua, a prva stvar kad otvorim oči mi je otvaranje ePorezne i provjera stanja na Porezno knjigovodstvenoj kartici. Oni posjeduju tvrtke, hotele, zgrade, a nitko ne zna kako se njihovo ime našlo na vlasničkom listu. Oni posuđuju keš jednim telefonskim pozivom od lokalnog trgovca jer im je trenutačno „tlaka odlazak u banku“. Ja ne posuđujem novac niti od vlastite rodbine jer me sram, strah hoće li me na putu od njih pregaziti romobil pa neću moći vratiti.
Zašto takvi tipovi vladaju svijetom? Oni nisu pametniji od mene, oni su besramni, nemoralni i nepošteni ljudi s kojima ne bih mazala ni Gavrilović jetrenu paštetu na kruh od prekjučer.
Zašto pošteni ljudi šute, trpe i plaćaju njihove isprazne priče? Zašto ih poštuju? Zašto ih se boje?
Dok su društvene mreže prepune komentara i više ili manje pametnih obrazloženja ovog fenomena mene niti jedan ne zanima dokle god su takvi tipovi i dalje na istim pozicijama. Zašto se iskrenost i emocija kažnjava, a laž i bezosjećajnost nagrađuje? Zašto radije klikamo na crnu kroniku nego na poeziju? Zašto je sve dobro dosadno, a sve loše intrigantno, zanimljivo?
Zašto je osmijeh iritantan, a blagoteleći, namrgođen pogled kul?
Nemam odgovor. Pokušavam biti promjena koju želim vidjeti u svijetu, ali ustuknem pred bezobrazlukom, hladnoćom koja ledi žile i beskrupuloznosti kojom sam okružena.
Dok se mi zatvaramo u svoje male ružičaste balone i pravimo da nas se to ne tiče, oni znaju da svi imaju male, ali da se veliki nikada neće pokazati javno pa će oni i daje mlatiti tuđima po trnju.
Baloni imaju tanke stijenke, a neki od njih imaju male, ali oštre kurce, kad-tad svakome od nas pukne balon i umjesto da otklonimo ono što ih je probilo, mi ulažemo sve zdravlje i svu imovinu na napuhavanje novog balona. Koliko god se to čini jednostavnijim i jeftinijim, konačan ceh je ogroman i tada bude prekasno za biranje drugog puta.
Foto: Edna Strenja Jurcan
(PS)