POREZNA MANEŠTRA S (OMČOM OKO) VRAT(A)INOM

Piše: Augusta Benčić Ivančin

Moja baba Milica imala je najbolju prijateljicu, tetu Olgu. Pile su kafe, baba uvijek s Natreenom, kušeljale i razmjenjivale recepte. No, teta Olga je bila od onih koji ne poštuju ničiju privatnost i koji si uzimaju za pravo dolaziti bilo kad i bilo gdje i zavirivati u frižidere i padele.

Babi je prekipjelo kad je počela nenajavljeno dolaziti i u naš stan, gdje je čuvala svoje unučice. Teta Olga bi shvatila odgovor „Ne moren danas, čuvan dicu“ kao poziv na kafe, samo na drugoj lokaciji, a onda bi uletila u stan i prekontrolirala sve padele.

• Ča kuhaš danas, Milica?

Kada ti oduzmu zadnji tračak privatnosti i kad osjećaš da više ne kontroliraš svoje vrijeme, privatni prostor i intimu onda, tragično je to, počneš izbjegavati i osobe koje najviše voliš i poštuješ. Povjerenje je temelj svakog odnosa. Prečesto i prelako ljudi izigraju povjerenje pa se i nepovjerljivost uvlači u odnose na mala vrata. Kako povući granicu kad znamo da nismo savršeni i da i bezuvjetno povjerenje oni koji s pruženim prstom otmu cijelu ruku izigraju ni ne trepnuvši?

Kako uspostaviti red, a zadržati slobodu?

Na sestrino i moje veselje, baba se počela s nama često igrati skrivača, a skrivale smo se od tete Olge. Kad bi ona zajahala kvaku, istovremeno lupajući šakom druge ruke po vratima, pa onda obilazit prozore i zavirivat u sve prostorije stana, mi bi se s babom skrivale iza kauča, stolice, pod poplunima i dekama i teta Olga je to znala, ali nije odustajala.

Porezna uprava me počela podsjećati na tetu Olgu. Oni su također izbrisali sve granice. Oni su nepovjerljivi jer ih građani varaju, građani su nepovjerljivi jer one koji najviše varaju, bezočno i javno kradu, ne kažnjavaju.

Mi plaćamo porez, oni ga kradu i tako u krug. Ako mi ne platimo, kazne nas pa imaju još više za ukrasti. Drugim riječima, svima paše krađa.

Kažu da je fleksibilnije otvoriti obrt nego poduzeće. Da, možda je to nekada tako i bilo, tempi pasati. Osim ako ne smatrate tetu Olgu fleksibilnom, moja baba Milica ju je smatrala napasnim zabadalom.

Razne tete i stričeki Olge iz Porezne uprave na korak su do toga da mi zakucaju na vrata i zavire pod poklopce.

• Što se danas kuha, gospođo Benčić?

Namirnice već imaju, stol sa kojeg jedemo, pribor i tanjure također, obzirom da im redovito pravdam sve sa svog privatnog tekućeg računa. Logičan sljedeći korak je da se zapitaju što kuham od tih namirnica.

Znate kako se u izlazak uvijek ide čist i nepoderan „za ne daj bože“?

Ne daj bože da ti pozlije, da doživiš saobraćajku ili ne daj bože da završiš u šteti s Jon Bon Jovijem koji je zalutao u tvoj grad i poželio seks na brzaka sa lokalkom, a ti si mu se našla na putu.

Od sada, „ne daj bože“ vrijedi i za po doma. Nikad ne znaš kad će Porezna uprava zakucat na vrata i provjerit tvoje padele. Ne daj bože da taj dan nisi ništa skuhala već na stolu stoje prazne kutije od pizze, a nigdje u očitovanju nisi navela taj trošak!

Fiskalizacija dva-točka-nula. Ukratko, domaćim kolegama će se pridružiti i oni iz EU pa će svi zajedno, lijepo, njuškati po našim loncima.

Ako ste mislili da su problem algoritmi, mobiteli koji nas prisluškuju, kamere na laptopima koje nas gledaju, vi nemate pojma. Sve navedeno je čista zabava. Prava sranja i kontrole već su odavno u našim kućama i njih ne možete zaobići neprihvaćanjem kolačića, privatnim tabovima ili neposjedovanjem pametnih uređaja. Preostaje nam, jedino, bijeg u planine, bez struje, vode, adrese… neko vrijeme, dok i tamo ne dođe neki nadobudni pajdo s pikamerom graditi stambeni kompleks.

Mnogi nas zastrašuju velikim „resetom“ života kakvog poznajemo. U ovome trenutku, kliknuti „reset“ i vratit svijet na tvorničke postavke zvuči vrlo primamljivo.

(PS / A.B.I.)