MOJ JE MELANOM, A KOJI JE TVOJ RAK?

Piše: Augusta Benčić Ivančin

Iza nas je još jedno vruće ljeto, nekad najdraže, sad najmrskije doba godine. Tek sa 30+ postala sam svjesna svoje nesvijesti.

Čak i kada sam se, sa 20, suočila s mogućnošću amputacije stopala, nisam se osvijestila. Sve je lako kad si mlad. S po jednom infuzijom u svakoj ruci pušila sam u bolničkoj sobi, naručivala si dostavu pizze i kartala belu sa sportašima i ratnim veteranima. Da se danas nađem u sličnoj situaciji, pisala bih oporuku, opraštala se s obitelji i prijateljima, ne bih gubila vrijeme na spavanje i isprobala bih svaku moguću alternativnu metodu.

Tada sam se jednostavno prepustila doktorima ne mareći puno za dijagnoze, prognoze i njihove postupke.
Ok, ipak će mi ostati stopalo, idemo dalje po starom.
Znala sam da mi je koža, taj najveći, najvažniji i najizloženiji organ slaba točka. Uvijek mi je, u podsvijesti, kao nekakva dosadna mušica, to upozorenje lepršalo oko ušiju, a ja sam odmahivala rukom.

Ako ikada dobijem rak, to će biti melanom.

Čula sam već, do tada, priče o ljudima koji su nakon samo mjesec dana od dijagnoze “melanom” izgubili bitku s njim, ali i dalje sam se ponašala loše prema svojoj koži. Kad si mlad, sve se događa nekom drugom, a kad dođeš u srednje godine, sve se događa tebi, čak i ono što ti se ne događa.
KOŽA PAMTI.

Svi znamo da koža pamti, ali jedan je život.
KOŽA PAMTI.
Nikada je nisam njegovala. Nisam mazala tijelo, ruke, noge, čak ni lice. A ona je strašno patila. Mučila sam lice raznim makeupovima i lijegala u krevet ne skinuvši šminku. Bezbroj puta. Pucala mi je koža na rukama i stopalima. Bezbroj puta.

Ali ono što mi moja koža, opterećena najvećim mogućim brojem madeža i svih mogućih kožnih promjena i obilježja koje postoje, nije mogla oprostiti, je to što sam bezbroj puta izgorjela na suncu. Strašno izgorjela. Toliko da i sada peče kada se sjetim.

A onda je došla dijagnoza. Pisala sam oporuke, pucala od ljubomore na onu koja će zauzeti moje mjesto u njegovom zagrljaju, ali previše ga volim da bih mu to zamjerila… unaprijed. Unaprijed sam izgubila svoju prvu bitku jer dijagnoza je bila toliko sudbonosna, zastrašujuće očekivana, da sam dozvolila anksioznom monstrumu da me potpuno preuzme.

Bolne su to sve uspomene i saznanja i ne mogu vratiti vrijeme i ne mogu povući pogubne situacije koje sam priuštila vlastitoj koži. Mogu se jedino ispričati, pokušati svojom pričom prenijeti nekim mlađim ljudima da nije pametno baš sve isprobati na vlastitoj koži i njegovati svoju, ranjenu, oštećenu i umornu.

Ne vjerujem u Boga ni u anđele, vjerujem u ljude (da, još uvijek). Vjerujem da je u ljudima sva ta moć koju pripisujemo božanskoj. Moja Jelena koja je prošla sa mnom sve one najgore, ali i najbolje verzije mene, njezine kolegice, doktorica Berčić, ta sitna ženica, zastrašujuće stroga i blaga u isto vrijeme, s nevjerojatnom moći da te uplaši najgorom mogućom dijagnozom i potpuno pokori anksioznog monstruma s tek nekoliko jednostavnih, ali čarobnih riječi, doktorica Budisavljević i doktor Angelini, moji anđeli i spasitelji blagog pogleda, oštrog i smirenog uma i vještina koje ne mogu biti tek naučene ili plod talenta, to su daroviti ljudi s višom misijom na ovome svijetu.

I svi ostali, oni koji gotovo uvijek prođu nezapaženo, a marljivo kroje krila ovim anđelima i pomažu im da lete oko nas i spašavaju naše živote.

„It’s my life, it’s now or never“ ta me rečenica uspavala, a zadovoljni smiješak mog anđela probudio. Ošamućena, ali okuražena, spremna na borbu, konačni obračun, probudila sam se iz te noćne more – i pobijedila.
Sada se mackam, kupam u svemu osim u make upu i suncu. Nadam se da je mojoj koži ostalo još malo mjesta u pamćenju i da će mi zapamtiti i ove, lijepe trenutke.

„Rak je danas kronična i izlječiva bolest“ rekla je doktorica Berčić, a ja to ponavljam svima, pronosim njezine riječi poput Svetog pisma, „ali potrebno ga je otkriti na vrijeme, važna je prevencija i redovite kontrole.“

Ponekad se osjećam bezobrazno jer i danas, punih šest godina kasnije, redovito odrađujem sve kontrole i uzimam vrijeme i termin ljudima koji čekaju na pregled u onkološkoj ambulanti, a već po njihovom izgledu vidim da nisu dobro, kao ja. Međutim, moji anđeli su sretni i ponosni jer radim sve točno onako kako su mi savjetovali. Puno ih više veseli kad im dođe zdrav pacijent ili onaj kojemu su zlokobne stanice tek poželjele pomisliti da krenu u svoj uništavački pohod.

RAK JE DANAS KRONIČNA I IZLJEČIVA BOLEST, ALI POTREBNO GA JE OTKRITI NA VRIJEME, VAŽNA JE PREVENCIJA I REDOVITE KONTROLE.

Upamtite ovo, molim vas.

(PS / A.B.I.)