GADI MI SE VAŠE LICEMJERJE

Piše: Augusta Benčić Ivančin

“Nemoj govoriti da si nestručna. Imaš životno iskustvo, postavljaš pitanja i tražiš odgovore.”

Tomislav Vurušić, Transakcijski analitičar pod supervizijom u edukaciji iz dječje i adolescentne integrativne psihodramske psihoterapije.

Budi promjena koju želiš vidjeti oko sebe. Ja želim vidjeti sve nas kako propitujemo sebe, svoje poteze i odluke pa onda i one svih oko nas, sve do samoga vrha.

S ogromnom gorčinom i razočaranjem došla je spoznaja da smo se još (doslovno) jučer zgražali nad vršnjačkim nasiljem, brutalnim obračunima dječjih nesuglasica. Takve su nas vijesti potresale do te mjere da nismo mirne duše puštali djecu u školu, na igrališta i aktivnosti.

Kako su se krenule redati takve vijesti, počeli smo ih gotovo pa i očekivati svakodnevno, a danas mi se čini kao da su one već „stare vijesti“ na koje gotovo pa i ne trzamo.

Baš nas je toliko preuzeo taj „sažvači i ispljuni“ način funkcioniranja današnjeg svijeta. Mislila sam da je on ograničen na konzumiranje proizvoda, načina zabave i mjesta izlaska, ali prevarila sam se. Čak i ratovi i patnja ljudi ostavljaju nas ravnodušnima.

U svemu tražimo samo novo i drugačije, pa i nove i drugačije načine patnje i boli.

Prihvaćam da to može biti i obrambeni mehanizam. Toliko je patnje i boli oko nas da ne možemo to sve probaviti, nešto jednostavno moramo sažvakati i ispljunuti. Ali ne i okretati glavu. Ne zatvarati oči.

Nakon svih nemilih događaja koji su se počeli redati, nisam toliko čitala članke ni komentare, pitala sam sebe – što ja mogu učiniti?
Pa sam si pronašla sugovornike za koje sam smatrala da mi mogu dati odgovore na neka od tih pitanja. Lanac pitanja i pritisak ne smije stati na meni, svatko treba prodrmati onog do sebe i iznad sebe dok nešto ne postignemo, a hoćemo jer ovo je stanje (ne)svijesti neodrživo.

– Zašto mi svi govore da nam nedostaje terapeuta, čini mi se da niču kao gljive poslije kiše, svatko danas završava nekakav tečaj za terapeuta?

– Za odrasle da, gotovo nitko ne želi raditi s djecom.

Stvarno? Dotle je dosegnula naš linija manjeg otpora way of living?
Ta djeca naša su budućnost. Tako je pogrešno razmišljati da nas nije briga što će biti u budućnosti jer nas neće biti. U budućnosti ćemo mi biti stari i o toj djeci će ovisiti hoćemo li proživjeti veselu i laganu starost i umrijeti spokojni ili će nam starost biti noćna mora i umrijet ćemo u mukama. Ako smo već sebični i živimo u trenutku, razmišljajmo barem tako. 

Prvi krug reakcija na događaje vršnjačkog nasilja je pozivanje na linč, klanje, krvoproliće, batinanje “zločeste” djece, pametovanje u svim svojim najnižim i najstrašnijim oblicima, natjecanje u postavljanju crnih profilnih, svijeća, anđela, citata, mudrih izreka o događaju.
Drugi krug je prozivanje svih koji se nisu poklopili ušima i ukalupili (kao onda kada smo glumili policiju u lockdownu, sjećate se? Perverznog naslađivanja nad prokazanim prijestupnicima? I sad mi se digne kad se sjetim.)

Baš kako to samo Hrvati znaju, nakon prvih i drugih krugova izbora vraćamo se u staru nezainteresiranost, zabijamo glave nazad u pijesak (samo što to nije više pijesak nego drek), ničija nas tuga, jad, gubitak nečijeg drugog djeteta ne interesira nas.

Svi suosjećamo s djetetom koje se nije vratilo iz škole, koje je, potpuno nevino, prestalo živjeti. To je toliko tragično da te jeza prožima cijelog dok razmišljaš, čitaš i slušaš o tome, želiš to što prije zaboraviti.

Rijetki suosjećaju s bolesnom djecom i njihovim očajnim roditeljima, jer da, i njega je neka majka rodila, dojila, pakirala božićne darove, vodila prvi dan u školu… i onda je dobila dijagnozu. Ne neku zbog koje će se država ujediniti da plati skupo liječenje i radi kojeg će svi dijeliti iste objave, molitve, anđele, mediji se natjecati da objave njihovu priču, poznate i nepoznate zvijezde nuditi pomoć… nego jednu od onih koje su još uvijek tabu u našoj zemlji, jednu od onih zbog kojih se moraju sakriti, pritajiti svoje postojanje i čekati da netko pozove na linč i klanje njezinog djeteta.

Jer nisu sva djeca ista. Postoje djeca koja su anđeli i zaslužuju našu ljubav, pažnju i molitve i postoje djeca radi kojih ćemo uvesti nazad električnu stolicu… ne, to nije dovoljno, mučit ćemo ih do smrti. I njih i roditelje. Pozadina nas ne zanima. KRIVI SU. Osudila ih je virtualna porota.

Opelješen, oglodan do kosti, sustav (od zdravstvenog, preko socijalnog do gospodarstva i nazad preko svih ostalih aspekata jedne države) koji se MORA pobrinuti za SVE svoje građane, pružiti njegu, hospitalizaciju, lijekove, podršku bolesnima, pomoć siromašnima, podršku roditeljima i djeci koji se ne znaju nositi s problemima koji su ih snašli, utočište žrtvama potresa i poplava, SIGURNOST, PRAVO i PRAVDU,  prozivat ćemo onoliko koliko traje negativan hajp oko jednog događaja, a onda ćemo opet pustiti da bolesni nemaju adekvatnu njegu, ustanove ostanu potkapacitirane, vlada korumpirana.
Znate što je meni najužasnije jučer, danas i svaki dan?

To što mi ljudi oko mene govore da je to NORMALNO. Da živimo na Balkanu gdje je KORUPCIJA DIO KULTURE. Što još uvijek nismo ekipu na vlasti pobacali u kontejnere, izbrisali iz naše povijesti kao najveću sramotu i najgore, najbezdušnije kriminalce koji su ikad djelovali na ovim prostorima. Što, ne da ne pozivamo na linč, nego im dajemo podršku da nastave širiti tu “balkansku kulturu”.

Gadi mi se vaše licemjerje. Gade mi se crne profilne, svijeće, anđeli i mudre izreke i citati. Gadi mi se “balkanska kultura”.
Želim živjeti među ljudima koji će pomagati majkama koje strepe za svoju djecu oduzetog razuma i djeci koja ne mogu ovih dana obući šljašteći kostimić i glumiti pahuljicu ili Isuseka jer je u njihovoj glavi mrak, strah, paranoja.

Smjenjujmo vlade dokle god ne shvate da TO NIJE dio kulture i počnu raditi ono što im je zapravo posao. Izvucite te vražje glave iz pijeska, protrljajte oči, pogledajte oko sebe i osvijestite svoju snagu i ODGOVORNOST.

Rad Udruge Roditelji za djecu podsjetio me da podliježem konzumerskom načinu života, probudio, posramio i zahvalna sam na tome jer nema goreg “čipa pod kožom” od uljuljkavanja u kolotečinu života kojim misliš da upravljaš. Dok si znatiželjan, postavljaš pitanja i tražiš odgovore baš nitko ti ne može isprati mozak i zamračiti pogled.

Tomislav, s početka priče, radi i želi još više raditi s djecom. Tomislav traži i daje odgovore na pitanja. Budi kao Tomislav ili barem kao ja pa na pljusku odgovori kopunom u guzicu.

(PS / A.B.I.)