ANTIPROTIVAN – ŠTO IMAJU ZAJEDNIČKO THOMPSON I LABUD?
Piše: Augusta Benčić Ivančin
Ovu prekrasnu riječ izmislio je moj dragi otac, koji nije bio osobito rječit, ali uvijek je imao nešto za reći. Dobro, možda on i nije izmislio tu riječ, ali ju je toliko često koristio da je, za mene, on njezin tvorac. Antiprotivan označava osobu koja je uvijek kontra i protiv svega, kakav je dobrim dijelom i sam bio, a budući da je nikada nije koristio za sebe nego za druge i to da ih prikaže u negativnom svjetlu, ali kao jednu od onih šala na njihov račun u kojoj uvijek ima pola istine, za mene je to ostao negativan, ali simpatičan pridjev pa ga ja isto tako često koristim i šalim se s njim.
Gledam neki dan labudove na Jarunskom jezeru i razmišljam kako su oni skroz naskroz antiprotivni. Prelijepe životinje prijetećeg pogleda i namrgođenog nosa. Tek sam nedavno otkrila da reže i odonda uvijek osluškujem to prijeteće režanje sa strahopoštovanjem.
Najviše volim friške, mlade obitelji koje dotrče do ruba jezera pa mama vadi iz džepova djetetove rezervne grickalice i daje mališi da hrani labudove, a tata čeka pripravan da ulovi tisuću najboljih trenutaka svojim ultranovim mobitelom s kamerom od tisuću piksela (eh, gdje su ona vremena kada smo imali film od dvadeset četiri snimke pa se hvatao samo najbolji trenutak i onda se iščekivalo razvijanje filma da bi se ustanovilo da je, eto, baš taj najbolji trenutak na filmu osvijetljen… ili je labud okrenuo dupe… ili je djetetu kliznula bala iz nosa… ili je mama zažmirila…?).
I tako traje fotosešn u svim pozama i zamasima ručice koja hrani labudove i oni ne znaju da taj fotosešn uvijek završi djetetovim vriskom i suzama i da im djetetu nikad više neće pasti na pamet hranit labudove, dapače, ubuduće će ih gledati sa sigurne udaljenosti – s vrha staze. Jer labudovi su toliko antiprotivni da uvijek ugrizu ruku koja ih hrani. I uvijek ugrizu najboljeg frenda dok zajedno ručaju. Vjerojatno je sigurnije hraniti depresivne lavove u zagrebačkom ZOO-u nego antiprotivne labudove na zagrebačkom Jarunu.
U blizini drugog jezera, Bundeka, točnije na Hipodromu, odvila se prava antiprotivna fešta. Sve mi je u vezi tog koncerta bilo antiprotivno – i oni koji su bili i oni koji nisu, i izvođač(i) i rasprave o istom mjesecima prije. Možda, za mene, ta riječ ipak znači – apsurdan, još bolje, ali malo prostije – svi bi se mi jebali, a da nam ne uđe.
Umjetnici u Hrvatskoj ne prežu ni od čega da bi se domogli slave (čitaj: love) i to im nije za zamjeriti jer u Hrvatskoj publika ne cijeni talent, cijeni se samo dobar trač i drama.
Netko pokupi Kiklopa pišući o grupnom seksu (da, voljela bih da sam se toga sjetila prije nje) pa onda pjeva o kitama i kako „je, bome, je“, netko ubije dvije muhe jednim udarcem – skine sve sa sebe pa ušpara na odjeći i bukira koncerte, a netko se, eto, prvi sjetio totalno ispolitizirati svoju glazbu.
I tako, u suštini dobar rock, prekrije stihovima s političkim porukama. Dodajmo spektakl s dronovima (koji me uistinu dojmio, ali nemojte reći nikome) i držite publiku i medije do zadnje sekunde narajcane na onu rečenicu koju svi govore, a nitko ne smije reći i uspjeli ste, oborili ste Guinnessov rekord, potpuno legitimno.
Gotovo bih zapljeskala. Ali ne mogu. Boli me što je njegova uloga kontroliranje mase, boli me što neće tu masu pokrenuti za boljitak zemlje koju, navodno, toliko voli i što radi za one koji su nas doveli do toga da su nam cijene dosegle one u Švicarskoj, a prosječna plaća nam je ČETIRI PUTA MANJA nego u toj istoj zemlji.
Nije mi nimalo simpatično djetešce okruženo crnilom koje urla na sav glas pjesme čiju poantu ne razumije. To bi dijete trebalo pjevušiti neku dječju brojalicu, u vrtiću, nije mu mjesto na Hipodromu.
Baš kao što postoji velika šansa da ga labud ugrize za ruku, tako je postojala i velika šansa da nastrada u stampedu.
Antiprotivno je i to kako se Thompson preobrazio kroz godine, od strašila do komada, dobro mu stoje godine koje je sakupio.
Baš kao Ružno pače koje se preobrazilo u labuda.
Foto: Edna Strenja Jurcan
(P.S. / A.B.I.)