(ANTI) REKLAMA ZA LIJEK(OVE) KOJE NEĆU IMENOVATI
Piše: Augusta Benčić Ivančin
Mršavi ljudi nikad neće razumjeti debele. Taj je sraz jednak srazu generacija, onome kad roditelji ne mogu nikako razumjeti svog tinejdžera. Jednako je i onome kad misliš da sve znaš o odgoju a, nekako, to kod tvog djeteta ne funkcionira, ali ti ne znaš drugačije pa uglavnom tapkate u mraku međusobnog nerazumijevanja.
Algoritmi su zaključili da me treba filati kratkim videima moćnih žena koje drže govore o tome kako je nedopustivo da im nabildani dvadesetogodišnjak govori o prehrani i tjelovježbi žena u menopauzi. Trebalo bi snimiti videa o tome kako je nedopustivo da ijedna mršava osoba govori o prehrani i tjelovježbi pretilih osoba. Ipak, korijen problema je u demokraciji, svatko danas smije imati mišljenje o svemu i smije to svoje mišljenje javno izreći, štoviše, danas ga smije i nametati i pri tom vrijeđati svakoga tko mu stane na virtualni put.
Ako ne vjerujete, čitajte češće komentare ispod objava.
O alkoholizmu drugom prilikom, ali i to je bolest, ovisnost, koja se olako shvaća i prihvaća u našem društvu. Alkoholičarima smatramo samo one koji onesviješteni leže u nekom jarku, na klupi ili pred dućanom, to nikako ne može biti nečiji suprug, otac, direktor ili političar čiji dan počinje s nekoliko žestica „za cirkulaciju“, a nakon posla zasjedne u kafanu i posljednji je napusti.
Pretilost je odavno prešla epidemijske razmjere, ali i dalje je doživljavamo samo kroz onu poznatu, staru, „vježbaj, pizda ti materina!“.
Pretilost je bolest i ne liječi se (samo) vježbanjem. Prejedanje je dio te bolesti koji ne može shvatiti onaj koji pojede pola šnicle i ne može niti prilog staviti u usta. Usporenost, umor, nedostatak snage i energije također su dio te bolesti, baš kao što su i šmrcanje, kihanje i kašljanje dio neke druge bolesti. Dok tebi odlazak u teretanu predstavlja zadovoljstvo, ushićenje i „jedvačekanje“, meni je to otprilike kao tebi odlazak na šestosatnu operu. Samo još i malo gore jer ja u teretani ne mogu zaspati i čekati da prođe.
„Nemoj misliti na torticu“ je najgora stvar koju mi možeš reći jer u mom mozgu živi ta tortica dvadeset i četiri sata dnevno, baš kao što u tvome živi uteg ili traka za trčanje. Ja to nisam odabrala. Često maštam da živim neki drugi život u kojemu provodim dane trčeći prirodom lakoćom gazele, istežem svoje zdravo tijelo i puna energije krećem u novi dan. Maštam o danu kad neću misliti na torticu, kad će moj mozak odbaciti tu misao kao najnevažniju stvar, kada će prestat prepirke u mojoj glavi oko trenutnog kruljenja u želucu i tri ručka koja sam pojela prije sat vremena.
Maštam o danu kada ću osjetiti SITOST.
Taj je dan došao. Napokon su proizveli lijek za pretilost, napokon mogu živjeti (jesti) kao normalna osoba.
„Čula sam da je to kancerogeno.“
„Koje su nuspojave?“
A što oko nas nije kancerogeno? Stvorili smo kancerogeni svijet, svaki dan udišemo, jedemo i pijemo kancerogenost. Znate li što je sigurno i dokazano na milijardama primjera kancerogeno? Pretilost.
Pretilost također ima sve nuspojave koje možete zamisliti i o kojima ste ikada čitali, čak i onu krajnju, fatalnu.
Istovremeno, žene (i muškarci) svih veličina i oblika jedan drugi lijek konzumiraju zabrinjavajuće često. Mute ga kao Cedevitu i piju, pa skoro bi se moglo reći – za žeđ, a ne samo za bol. Piju ga i za mamurluk. A nije ni malo bezazlen, ja se čudim njima, oni se čude meni. Analgetici su općeprihvaćeni i nezamislivo je da ih ne koristiš, ušli su u našu svakodnevnicu jer „zašto trpiti bol?“. Kad imaš, nedajbože, rak, hrliš po terapiju koja ima gore nuspojave od tvog raka, ali kad si pretio – „vježbaj, pizda ti materina!“, „flaster na usta, prestani žderat“.
Nije to baš tako, nitko ne odabire biti bolestan i ne odabire svoju bolest.
Pretili ljudi koji se ohrabre i odluče poslušati vaše pametne savjete postaju predmet sprdnje. Baš je zabavno vidjeti pretilu osobu kako se muči, znoji, tone i ostavlja cijelo svoje biće na onoj spravi, jel da? Prelako osuđujemo, još lakše ismijavamo. Sada, kada napokon imam lijek za svoju bolest, maštam o danu kada će svaki čovjek triput razmisliti i pokušati shvatiti drugoga prije osuđivanja ili ismijavanja. Za to sasvim sigurno nema lijeka, ali nada uvijek zadnja umire.
(PS / A.B.I.)