PILOT PROGRAM POMOĆI U KUĆI NA PULJŠTINI: Da ne dođu ne bih imala s kim niti razmijeniti par riječi

Ono što mi možemo ponuditi to su gerontodomaćice te njegovateljice u budućnosti koje bi jednom do dva puta tjedno obišle starije ili bolesne osobe u potrebi. Pri tom bi im donosili lijekove, naručivali ih kod liječnika, održavali kućanstvo, skuhali, pružali svu njegu osim medicinske, pojašnjava Jasna Vekić, ravnateljica pulskog Crvenog križa.

Ona i Bobi žive sami u kućici na kraju labirinta medulinskih ulica. Osamdesetogodišnja Radmila i mješanac čuvaju jedno drugo. Radmilu pomalo izdaje tijelo, ali ne i bistar um i duh. Ne predaje se životnim nedaćama, ali sama više ne može održavati kućanstvo i kuhati. Od nedavno u tome joj pomaže gerontodomaćica Crvenog križa Đurđica. Ona će posisati, promijeniti posteljinu, odnosno obaviti one poslove za koje se dogovore. Ali ne samo to. Radmili puno znači da je netko tu, netko na koga može računati za redovitu pomoć i društvo.

– Prođe nekoliko dana da nemam s kim razmijeniti nekoliko riječi. Usamljena sam. Da ne dođe gerontodomaćica i medicinska sestra iz Zlatnih ruka ne bih imala s kim razgovarati, kaže Radmila.

Susjedstvo je zimi u Medulinu pusto. Pomaže joj unuk iz Pule i obiđe je dva puta tjedno kada joj donese namirnice. Kćer je daleko, živi u Austriji i dođe kad i kako može. Sa suzama u očima Radmila priča kako joj je sin nedavno “zaspao” u 59. godini. “Stalno mi se čini da će se opet pojaviti ovdje. To je valjda moj način borbe. Ne mogu prihvatiti da je “otišao”, priča ona i nastavlja.

Svi osim Fažane

– Jako sam se obradovala kada su mi iz Crvenog križa rekli da će dolaziti jednom tjedno. Ovo mi je palo kao pomoć s neba, kaže Radmila koja je vezana uz kolica. Zbog dijabetesa i niza drugih bolesti nije se u stanju kretati, teško kuha jer je ruke izdaju, a zbog slabijeg vida niti čitati ne može kao nekad. Svojevremeno dok je živjela u Zadru pročitala bi i 150 knjiga godišnje za što ju je tamošnja biblioteka proglasila najčitateljicom. Nažalost Medulin nema knjižnicu, dodaje ona.

Gospođa Radmila jedna je od 40 korisnika koje od nedavno obilaze za sada dvije gerontodomaćice Crvenog križa. Korisnici su s područja svih općina Puljštine osim Fažane koja je odbila taj program. Uključene su dakle starije osobe ili osobe s invaliditetom s područja općina Medulin, Marčane, Svetvinčenta, Barbana, Ližnjana i Vodnjana.

Kako nam pojašnjava Jasna Vekić, ravnateljica Gradskog društva Crvenog križa Pula koji pokriva i Puljštinu, inicijativa je krenula prošle godine u prosincu kada su pozvani u Centar za socijalnu skrb, a na inicijativu Istarske stranke umirovljenika i načelnika općina Puljštine. Dogovoreno je da Crveni križ bude koordinator i suport programa. U samoj Puli usluge pomoći u kući pružaju razne udruge i institucije, ali je Puljština slabo pokrivena.

– U travnju i svibnju izradili smo mapiranje potreba s jednim Institutom za istraživanje tržišta iz Zagreba. Educirali smo 33 volontera – umirovljenika s terena gdje se odlazilo, a oni su zatim anketirali 200 sumještana. Upitnik je sadržavao 48 pitanja o socijalnom i zdravstvenom statusu. Provjerilo se koje usluge i u kojem obimu trebaju mještani pojedine općina. Pokazalo se da je kod nekih velika potreba za prijevozom starijih, negdje je ogromna potreba za kuhanim obrocima, drugdje za gerontodomaćicom, zatim za njegovateljicom, a najčešće je potrebno miks svega navedenog. Ono što mi možemo ponuditi to su gerontodomaćice (te njegovateljice u budućnosti) koje bi jednom do dva puta tjedno obišle starije ili bolesne osobe u potrebi. Pri tom bi im donosili lijekove, naručivali ih kod liječnika, održavali kućanstvo, skuhali, pružali svu njegu osim medicinske. Također mogu biti i podrška koja će primjerice pomoći patronažnoj sestri u kupanju starijih osoba, pojašnjava Vekić.

Treba ih pet

Pilot projekt započeo je 1. listopada i kao takav potrajat će do 30. rujna kada će se nastaviti ali u modificiranom obliku. Nakon nekog vremena pokazat će se koliko točno gerontodomaćica trebaju i koliko i kojih usluga trebaju pružiti.

– Po sadašnjoj procjeni trebale bi tri gerontodomaćice i dva njegovatelja za područje Puljštine. Za sada dvije djelatnice pokrivaju 40 korisnika. Malo je dvije, sigurno je malo, ali za sada je tako, veli Jasna Vekić i najavljuje širenje usluga.

Kad je riječ o financiranju jedan dio snosi Istarska županija, a plaće za gerontodomaćice osiguravaju općine. Jasna Vekić pojašnjava da će se aplicirati i na natječaje Socijalnog fonda, pa se tako čeka da izađe naredni natječaj “Zaželi” putem kojeg se mogu financirati usluge pomoći u kući. Također nakon licenciranja moguće je od resornog ministarstva i Centra za socijalnu skrb tražiti pokrivanje dijela troškova prije svega onih korisnika koji imaju potreban socijalni status. Slično radi i Grad Pazin koji skrbi za 85 korisnika s pet gerontodomaćica, a za više od pola korisnika ministarstvo plaća usluge, dok za ostale troškove pokrivaju općine i Grad Pazin.

– Tijekom pilot programa utvrdit će se kriteriji plaćanja, definirat će se usluge i potrebe. Bit će onih koji će biti pokriveni od ministarstva, dio onih koji će biti pokriveni od lokalne samouprave i vrlo vjerojatno dio onih ljudi koji će sami moći plaćati usluge, ali to tek nakon licenciranja. Tako ćemo na jesen znati točno na koji način nastavljamo s programom. Potrebe su velike. Samo jedan Barban ima 33 sela. Djeca rade ili su odselila, a stariji ljudi ostali su sami i usamljeni. Nakon što smo krenuli na teren sve se više ljudi javlja ili se čuje za sve više njih koji su u potrebi, zaključuje ravnateljica Crvenog križa.

Voditeljica programa Pomoć u kući na Puljštini, Marija Grgorinić povela nas je kod nekih od korisnika. Naglašava kako je svaka životna priča korisnika njihovih usluga specifična, ali svima je zajedničko da ne mogu dalje sami. Potrebna im je pomoć.

ŽIVOTNA PRIČA BRAČNOG PARA IZ BARBARIGE Mato: Moja Kata ne smije ostati sama

U turističkom naselju Barbariga žive Mato i Kata. Ona je vezana za krevet, ne može na noge, a Mato je obolio od mijeloične leukemije. Posebno mu teško pada kada mora u bolnicu dva puta tjedno, jer Kata ne bi smjela ostati sama. Od velike će im pomoći zato biti posjet gerontodomaćice.

U bolnicu Mato ne može sa sanitetskim prijevozom, kaže, jer mora biti tamo do podne, a to mu sanitet ne može garantirati, kaže on. Zato riskira pa ode autobusom ili, ako ima sreće, povezu ga susjedi. Priča kako u bolnici prvo mora dati krv na analizu, pa tek nakon nalaza čeka se iz Rijeke naručena krv koja stiže između 15 i 16 sati. Kući dođe tek navečer, pripovijeda nam ne bez teškoća, jer mu i sam razgovor predstavlja napor i zadiše se.

Mato i Kata stigli su u Barbarigu prije 20 godina iz Dragalovca kraj Banja Luke. Tamo su izgradili kuću na tri kata, za tri sina, ali njena je unutrašnjost devastirana u ratu. Sve je odneseno, strojevi u radioni, čak su im i radijatore iščupali, pričaju nam. Mato je završio u logoru, a Kata se skrivala u šumama zajedno s unukom. Pobjegli su od ratnih strahota i stigli u Istru. Danas nakon što su cijelog života vrijedno radili, Mato ima vrlo malu mirovinu. Kuću neuspješno pokušavaju prodati. Tri sina raseljena su po svijetu. Dok su mogli supružnici su obrađivali vrt, Mato je bio kućni majstor u Barbarigi, Kata je pomagala susjedima u kući. Malobrojni susjedi danas njima pomažu, ali zimi je Barbariga pusta. Stoga su se morali obratiti za pomoć Općini Vodnjan, jer s mirovinom od 200 eura jedva mogu pokriti troškove lijekova. Duboko su zahvalni za svaku pomoć. Mato nam daje papiriće na kojima stoji tekst zahvale susjedu Kolaru, zahvalan je svojim snahama naročito Petri koja dođe kad god može. Nije zaboravio ni Nensi, pročelnicu u Gradu Vodnjanu, Crveni križ koji je prihvatio preporuku pročelnice. Zahvalan je Centru za socijalnu skrb, Udruzi civilnih invalida Inkluzija, kao i “bolničkom osoblju za korektan postupak prema mojoj Kati.” Na koncu dirljive zahvalnosti stoji njegova zahvala “doktorima i sestrama na njihovoj brizi i korektnoj skrbi i ljubaznosti prema meni.”

Izvor: https://www.glasistre.hr

 

Pin It on Pinterest