Ima li seksa u Puli?

Piše: Augusta Benčić Ivančin

Grad ne mora nužno imati veliko slovo G na početku da bi obilovao seksom. Seksa zapravo ima jednako ili čak i mnogo više na selu nego u gradu. Zato se niti Pula po tom pitanju uopće ne razlikuje od New Yorka. Istina, Šijana se baš i ne da usporediti s Manhattanom, Face se voze u Range Roverima no, u krevetu smo svi jednaki. Tu ne pomaže ni lova ni status i često izrabljivač postaje ponizni rob ili impotentno mrtvo puhalo. Kada ga samo vidiš kako ponosno, sav važan i markantan ispija svoju viski-colu, kroji sudbine ljudi… rado bi mu zabile dvadesetcentimetarsku petu sadomazo čizme u šupak, zar ne? Pa makar samo sebi za gušt. Pa makar se ništa ne promijenilo.

Istinabog, u New Yorku imate neusporedivo veći izbor seksualnih partnera, ali koliko je broj, količina, zapravo bitna (za veličinu znamo da jest, to više nećemo ni pokušavat negirat)? Uvijek i svugdje postoji desetak tipova žena i muškaraca, desetak kalupa, a onda se samo mijenja boja kose, visina, težina… ono bitno uvijek se svodi na isto i zato možda i nije loša ta činjenica da imamo uži izbor, manje vremena izgubimo dok isprobavamo razne tipove i prije dođemo do zaključka da je to sve što se nudi i da nema onog Jednog, posebnog i savršenog koji negdje čeka na nas.

U prilog tome, Carrie je poševila pol New Yorka i uvijek se vraćala Faci i na kraju i završila s njime, valjda nisam jedina koja se zapitala čemu tolika muka (osim zbog same činjenice da se radilo o megapopularnoj seriji koju je trebalo nekako razvući na šest sezona pa je sirotica morala davati svakom frajeru kojeg je upoznala)? Još je imala i sreće! A što da ju je neki od tih, usputnih, napumpao, zarazio nekakvom boleštinom, uhodio ili ubio…? Ne bi bilo happy enda i Faca bi se vjerojatno propio i prokockao sve silno bogatstvo. Sve samo zato što je luda žena tražila Jednog, koji ne postoji, među milijunima!

Poznata nam je činjenica kako uvijek želimo ono što nemamo (dok to i ne dobijemo), kako je uvijek susjedova trava zelenija, kako obdarene žene smanjuju sise, a manje obdarene povećavaju… i tako unedogled…Tako, dok ste u vezi, čini vam se da svi drugi imaju bolju vezu od vas, kako vaše single frendice vode fantastične živote i kako vani sve vrvi od prezgodnih i prefantastičnih single frajera koji bi vam jeli iz cipele samo ako im date jedan mali mig. Naravno, sve vrijedi i obrnuto. I nikad nismo zadovoljni. Zato što nismo stvoreni da budemo zadovoljni. Zato što bi nam onda bilo zadovoljno dosadno.

Kad se napokon oslobodite tereta i postanete jedna od fantastičnih single tridesetgodišnjakinja koje žive Seks u Gradu, dečko vaše frendice iz “bolje veze od vaše” vas počinje naganjati i nuditi vam seks, fantastične single frendice postaju mahom polulude, očajne frikuše koje se bacaju svakom liku pod noge ne bi li barem nagazio na njih na svom fantastičnom, single putu, prezgodni frajeri otvore usta i tek tada uočite tsunami u njihovim slinavim raljama, oni pak koji i liče na pristojno muško prije će vas nagaziti na nogu u kafiću jer vas uopće nisu primijetili nego jesti iz vaše ofucane, stare cipele koja vrišti “potrošena, očajna polovnjača u srednjim godinama”.

I opet se pitate – ma što je meni ovo sve uopće trebalo? I više ne znate tražite li ljubav, seks, brak, prijatelja… njega ili sebe? I tada vam se veo ogorčenja spusti preko lica i nema te kremice ili frizurice da ga ukloni ili barem zakamuflira. Svakim pokretom tijela, riječju i mirisom dajete do znanja da uopće ne znate zašto ste tu i što, zapravo, želite.

Nemam neki poseban recept za ovu fazu. Mogu samo savjetovati – preživjeli ste i gore pa ćete i ovo.

Izlazak s frendicama petkom ili subotom navečer u neki kafić može biti, u ovom trenutku, možda najgora stvar koju ćete učiniti, ali ćete ju učiniti jer to se očekuje od vas kada živite Seks u Gradu. I završit ćete sama s cugom u kutu šanka osjećajući se nevidljivo, a bolno svjesna svoje vidljivosti. One će se povješati svaka za svog, prvog jebenog frajera koji im uleti, a vama neće nitko niti uputiti pogled, a kamoli riječ. Kao sol na ranu, šmekat će vas bucmasti tamnoputi frajer, izblajhane kose i s tri prsta debelim lancem oko vrata. Tada ćete shvatiti – nevidljivi ste samo za “normalne” frajere.

I kakve su to frendice koje na ženskom izlasku briju s frajerima ostavljajući friško osinglnjenu frendicu samu s kockicama leda u čaši koje tek mirišu na mojito? I zaključit ćete da se je štošta promijenilo od kada ste posljednji put bile vani.

Kad se malo okrenem oko sebe… te djevojke zapravo uopće nisu nešto posebno lijepe niti pametne, ali sve redom ulaze u konfekcijski broj 36. Da, na to smo spali. Jedini kriterij za seksanje – konfekcijski broj 36!

I dok tako pužete kroz jednu od najlošijih faza svog života, klimave kulise koje ste godinama gradili polako vam se ruše na glavu. Bolno. I poput bumeranga, odbiju se od vaše glave, malo usprave i onda ponovo i snažno odvale i raspuknu se poput trulog drveta. Svi stari dugovi dolaze na naplatu. Sva se vrata zatvaraju. Sve se jebeno urušava. Starite. Tako naglo i ružno starite. Hodate gradom i imate dojam da je sve na vama toliko ofucano i staro. Da svaka žena koja prođe kraj vas nosi netom kupljene cipele, bluzu, haljinu… ma zakleli biste se da ste ih vidjeli kroz izlog dućana kako upravo sad kupuju sve što imaju na sebi, kako su upravo izašle iz frizeraja ili nokteraja.

Promatrate sve te sparene muške i ženske primjerke… žene mirišu, lepršaju, mužjaci su važni, markantni, pružaju čvrst oslonac ženskim primjercima koji nespretno teturaju preko nesavršenosti asfalta u ultramegašik štiklama… ah, blago njoj! Ah, oni su tako sretni! Ah, kakvog je muškarca ulovila! Eh, tko zna kako to izgleda u četiri zida.

Opet… vi nemate nikog niti za “izvan zidova”, a bilo bi lijepo oslanjati se o neki čvrsti biceps umjesto posrtanja i psovanja. Uđete u autobus i zamijetite hrpicu srednjoškolaca, naprosto možete osjetiti mladi, divlji i neobuzdani testosteron u zraku, oči vam zasjaje kao vampiru kad nanjuši slatku krv, onda vas obuzme majčinski instinkt i posramite se same sebe. U što se to pretvaram?! Pretražite pogledom autobus u potrazi za svojim vršnjacima… hm, ako se ja vozim autobusom onda nije niti toliko nemoguće da se i neki zgodan, uspješan, duhovit i pametan muškarac vozi sa mnom? Ali ne nalazite ga… nikad i niti u jednom autobusu. Autobusi nisu mjesta za upoznavanje muškaraca.

Negdje na trećoj stanici, kada se već pomirite sa životom i sudbinom te se utješite mišlju kako vas ovaj autobus vozi ravno u mračnu sigurnost (vašeg?) doma, u bus ulazi Ona – savršeni ženski primjerak, plavuša dugih nogu, obavijenih jednim od onih traptajica (ne znaš jesu li traperice ili tajice), koje su očito izmišljene samo zbog njenih savršenih nogu i dupeta koje instinktivno onaj jedan testosteron viška u vama, odgovoran za dlake na dijelovima tijela na kojim ih žena ne bi smjela imati, poželi zagristi, savršeno ispeglane kose savršene platinaste boje, savršenih grudi pod nježnom, cvjetnom, poluprozirnom bluzom zategnutom kožnim remenom u savršenom struku, savršeno punih usana boje sočne breskve, savršenih plavih očiju sa savršenim, dugim, razdvojenim trepavicama, savršenih stopala u savršenim, bijelim sandalama s bijelim remenčićima i petom od dvadesetak centimetara, savršeno geliranih noktiju… a za njom se širi oblak prekrasnog parfema koji je prati neovisno o tome je li cijeli dan trčala gradom ili je netom izašla iz tuša. Cijeli se autobus uznemiri od njenog prisustva, možete vidjeti kako atmosfera gori nevidljivom vatrom, klinci jedva zadržavaju pimpeke među nogama, starčići, na istom mjestu, oduševljeno i bez zadrške slave život, za koji su mislili da je izumro s dinosaurima, a žene se odmiču i s gađenjem okreću leđa, gotovo kao da je riječ o gubavcu, a ne o prekrasnoj Plavuši. Vi se naglo smanjite na visinu petogodišnje djevojčice s naočalama i aparatićem za zube koja po prvi put u životu susreće živu Barbie. Ona pak, svjesna pomutnje koju je izazvala, ali ne i iznenađena, profi i skroz prirodnim pokretom preplanule, tanke, graciozne ruke zarije one divne nokte u mekani slap platine na glavi i prebaci šiške preko glave, one opet graciozno, ali i nestašno padnu na već obilježena mjesta iznad očiju i lica. Zatim lagano napući breskvaste usne i sramežljivo, tek vrškom jezika dotakne gornju usnu… mmm… vilica vam struže pod podom autobusa po asfaltu… i ne samo vama… Na sljedećoj stanici autobus se prilično isprazni, je li tome razlog živa vatra u njegovoj utrobi ili jednostavno slijed slučajnih okolnosti, ne znate, ali sada se osjećate još manjom i jadnijom. Plavuša se još više raskomoti u višku prostora i blago približi dečkićima koji se totalno uskomešaju i, poput domina, popadaju jedan po drugome. Na petoj stanici Plavuša silazi i odnosi sa sobom svu vibru i sav miris i sve svjetlo i sve lijepo, atmosfera se vraća u normalu, svi hipnotizirani bude se iz stanja duboke hipnoze, jedino vi ostajete mala, mala, skroz mala.

Kako se ono kaže – što nas ne ubije ojača nas, tako i vi počinjete razmišljati o opcijama da uselite svoju dušu u tijelo prekrasne Plavuše. To u današnje vrijeme uopće nije nemoguće, bore se peglaju, kao i strije, celulit i mast se uspješno otapaju i postoje vrlo kvalitetni “kipari” koji se bave živim ljudskim tijelom. Ako ste barem jednom, kao ja, prošli preobrazbu iz ružnog pačeta u malo manje ružno pače, sasvim sigurno i lako se možete preobraziti i u labuda!
Tako da… glavu gore! Bit će seksa i za vas!

(P.S) Augusta Benčić Ivančin

Foto: Edna Strenja Jurcan